Uvodna strana





IZ ISTORIJE SINDIKALNOG POKRETA


* OBELEŽAVANjE STOGODIŠNjICE SAVEZA SINDIKATA SRBIJE


Savez samostalnih sindikata Srbije je, maja 2003. godine, obeležio stogodišnjicu osnivanja Radničkog saveza, prve sindikalne centrale u Srbiji.
Obeležavanje ovog značajnog jubileja trajaće tokom godine a u pripremi je i poseban program, koji će inicirati sindikalne aktivnosti u vezi sa tim. Povodom jubileja, Veće Saveza samostalnih sindikata Srbije izdaće monografiju «Sindikat Srbije 1903 – 2003».
Monografija, obima 250 strana sa ilustracijama i fotografijama, sadržaće prikaz nastanka i razvoja Sindikata Srbije, od prvih radničkih udruženja i sindikalnih organizacija u 19. veku do 12. kongresa Saveza samostalnih sindikata Srbije i prijema našeg Saveza u Svetsku konfederaciju rada. Pored praćenja razvoja Sindikata Srbije u celini u datim istorijskim i društvenim okolnostima, Monografija će obuhvatiti nastanak i razvoj svih strukovnih sindikata i oblika teritorijalnog organizovanja. Specifičnost ove Monografije je u tome što će to biti prvi celoviti prikaz istorijata Sindikata Srbije u periodu dugom vek i po, sve do današnjih dana.
Donoseći odluku o izdavanju Monografije «Sindikat Srbije 1903 – 2003.», Veće SSS Srbije je imalo u vidu da će poznavanje bogate tradicije i iskustava Sindikata Srbije znatno doprineti boljem razumevanju sadašnjosti i budućnosti Sindikata Srbije.
Polazeći od uobičajene prakse u izdavanju ovakvih publikacija, dogovoreno je da se deo sredstava za pripremu i štampanje Monografije pribavi pretplatom sindikalnih organiazcija, organa i pojedinačnih članova.

PREGLED NASTANKA I RAZVOJA SINDIKATA
I SAVEZA SINDIKATA SRBIJE 1903 – 1998.

U naslov ovog pregleda stavljena je 1903. godina – tada je formiran Radnički savez, prva organizacija i organ na nivou sindikata Srbije, ali je u njoj ukratko obrađen i period pre 1903. godine.
Nit koja u jednu celinu povezuje razvoj sindikata u periodu dužem od 100 godina jeste organizacioni razvoj sindikata Srbije, propraćen prelomnim događajima ( na primer, formiranje saveza, donošenje prvog Zakona o radnjama, pojedini kongresi, uvođenje samoupravljanja, generalni štrajkovi i sl.), kao i najvažnije aktivnosti koje su karakteristične za određene istorijske etape.
Periodizacija radničkog i sindikalnog pokreta data je u sledećim etapama:
1. nastanak prvih radničkih i sindikalnih organizacija u Srbiji krajem druge polovine 19. veka i formiranje sindikalnih saveza;
2. osnivanje Radničkog saveza Srbije i njegovo delovanje do Prvog svetskog rata;
3. delovanje sindikata Srbije između dva svetska rata u uslovima oštre klasne borbe, diktature i čestih zabrana rada sindikata i levičarskog pokreta (1919 – 1940);
4. režimski sindikati u vreme Drugog svetskog rata i njihovo delovanje u periodu 1941-1944;
5. obnova rada sindikata posle Drugog svetskog rata i njegovo delovanje u sledećim periodima:
1945 – 1950 – obnova ratom opustošene zemlje,
1950 – 1958 – uvođenje radničke i komunalne samouprave,
1958 – 1974 – privredne i društvene reforme i počeci
tržišne privrede,
1974 – 1980 – sprovođenje Zakona o udruženom radu,
1980 – 1990 – počeci duboke društvene, državne i ekonomske krize,
1990 – 1998 – raspad SFRJ, sankcije, nastanak višestranačkog sistema i sindikalnog pluralizma; transformisanje sindikata i Saveza sindikata Srbije od društveno-političke u interesnu organizaciju zaposlenih.


UVOD


Nastanak radničkog pokreta u Srbiji vezan je za sedamdesete godine 19. veka. U to vreme Srbija je bila poluvazalna država Otomanske imperije – plaćala je danak Turskoj sve do 1878. godine, kada je odlukom Berlinskog kongresa proglašena nezavisnom i suverenom državom.
Šezdesetih godina prošlog veka Srbija je bila pod monarhijskom vlašću Mihaila Obrenovića. Posle atentata na kneza Mihaila 1868. dolazi namesnička vlada, koja naredne godine donosi Ustav. Ređaju se događaji: dva srpsko turska rata između 1876 – 1878. godine; proglašenje Kraljevine 1882; Timočka buna 1883 ; srpsko-bugarski rat 1885. Godine 1888/89 donet je Ustav, koji je predstavljao političku pobedu buržoazije nad kraljem i uspostavljanje parlamentarne demokratije. Posle državnog udara Aleksandra Obrenovića 1893.godine ( i povratka kralja Milana u Srbiju), zbačeno je namesništvo, pa je ovaj relativno napredni ustav bio ukinut 1894.godine, a vraćen reakcionarni iz 1869.godine. Lični režim Aleksandra Obrenovića, čiji se antinarodni karakter povremeno menjao (npr. Oktroisani ustav iz 1901) trajao je sve do Majskog prevrata 1903. godine.
U doba vladavine poslednjeg Obrenovića počinje da se razvija i radnička klasa koja živi u veoma teškim uslovima. Od 1895. godine ona počinje postepeno da se izgrađuje i osamostaljuje kao klasa proletarijata i zato prekida svoju raniju vezu sa zanatlijama kao poslodavcima.
Privreda u zemlji nije mogla da se razvija u onoj meri u kojoj se to želelo. Srbija je u izvoznoj trgovini potpuno zavisila od Austro-Ugarske, koja je pomoću železničkih tarifa uspela da blokira celokupnu izvoznu i uvoznu trgovinu Srbije, ne samo sa Austro-Ugarskom nego i sa ostalim evropskim državama. Politika Austro-Ugarske bila je usmerena na to da Srbija ostane i dalje poljoprivredna zemlja, iz koje će ona po jeftinim cenama nabavljati zemljoradničke i stočarske proizvode, kao i rudno bogatstvo za svoja industrijska preduzeća.
Srbija je u vreme pojave radničkog pokreta bila malobrojna zemlja u kojoj je 1874.godine živelo samo 1.358.890 stanovnika. Beograd je bio jedina varoš sa više od 10.000 žitelja – imao je 27.605 stanovnika. Tadašnji provincijski centri, Požarevac, Kragujevac i Smederevo imali su: 6909; 6.663 i 5.107 stanovnika.

Za narednih 26 godina odnosno toliko ih je bilo 1900.godine, broj stanovnika Srbije narastao je na 2.492.882 , a Beograda na 69.769. Tada je u Srbiji bilo još sedam gradova sa preko 10.000 stanovnika: Niš, Kragujevac, Leskovac, Požarevac, Šabac, Vranje i Pirot.

Srbija je do Prvog svetskog rata, pa i kasnije, bila izrazito seljačka zemlja (1874. godine bilo je 89,8 odsto seoskog stanovništva, a 1895. godine 86,2 odsto). Glavno zanimanje bila je zemljoradnja.
Na početku osme decenije 19. veka u Srbiji je postojala veoma skromna industrija. Prva parna mašina pojavila se tek 1863.godine. Najveće industrijsko preduzeće u to doba bila je fabrika oružja i pirotehnike u Kragujevcu, koja je 1870. godine imala oko 600 radnika.
Razvitak kapitalizma u Srbiji doveo je do osetnog klasnog raslojavanja ne samo zemljoradnika već i čitavog srpskog društva. Krajem 19. i početkom 20.veka u Srbiji nalazimo čista kapitalistička industrijska i rudarska preduzeća i prilično razvijene kapitalističke odnose među zanatlijama, naročito u Beogradu. Istovremeno je i sve veći broj najamnih radnika. Godine 1890. bilo ih je registrovano u Srbiji 63.469, a 1900. godine – 81.411, ali se procenjuje da ih je bilo oko 100.000. Znači, za jednu deceniju porast najamnih radnika je veći od jedne četvrtine, odnosno 28,3 odsto.
Sve ovo pokazuje da je širenje kapitalističkih odnosa proizvodnje menjalo socijalnu strukturu stanovništva, povećavalo broj najamnih radnika, zaoštravalo klasne odnose i stvaralo preduslove za organizovanu borbu proletarijata i početak razvitka radničkog i sindikalnog pokreta.
Demonstracije iz 1876. godine u Kragujevcu, poznate pod imenom “Crveni barjak”, u kojima su učestvovali i radnici Topolivnice, ukazale su na jednu novu snagu koja će postati nosilac progresa – na pojavu radničke klase u specifičnim društveno-ekonomskim i političkim prilikama Srbije – na početku svoga kapitalističkog razvitka.
Začeci radničkog pokreta u Vojvodini vezani su za osamdesete godine 19. veka i bili su pod direktnim uticajem Pešte. Zbog toga što se industrija u Vojvodini razvijala sporo, jer je Vojvodina služila uglavnom kao zemljoradničko-stočarska oblast, usporeno je rastao i industrijski proletarijat. Radnici u industriji živeli su bolje od poljoprivrednih radnika-nadničara, a i od radnika u zanatskim radionicama. Zato su se u Vojvidini prvo organizivali poljoprivredni radnici, a zatim zanatski i industrijski. Njihove organizacije služile su u početku samo za uzajamnu pomoć, a kasnije su tražile i bolje uslove rada.
Prvo su počeli da se organizuju obućarski radnici u Vršcu 1873.godine, a veće radničko udruženje za uzajamnu pomoć osnovano je 1878.godine u Bečkereku. Poljoprivredni radnici otpočeli su da stvaraju svoje organizacije osamdesetih godina 19.veka, a među prvima je bila organizacija u Senti. Centar pokreta za Banat bio je u Srpskom Elemiru.
Sve do 1901.godine Srbi u Vojvodini nisu imali svoj poseban radnički pokret ( bili su u zajednici sa Mađarima), ali su u Pešti štampali list “Narodni glas” na srpskom jeziku.


ZNAČAJNIJI DATUMI IZ ISTORIJE RADNIČKOG
I SINDIKALNOG POKRETA U SRBIJI

Radnički pokret do formiranja
sindikalnih saveza


Prva radnička sindikalna organizacija u Srbiji je Društvo opančarskih radnika za umno razviće i bratsku pomoć. Društvo je osnovano u Beogradu, 28. januara 1896.godine, a potvrđeno 27. februara naredne godine.
Prethodila su sindikalana organizovanja u vidu kooperativnih društava ( početkom sedamdesetih godina ). U Beogradu je marta 1870. godine osnovana Prva stolarsko-bravarska družina. Uporedo sa ovim, osnivana su i potporna društva u cilju osiguranja radnika u slučaju otkaza, povreda na radu, bolesti, smrti i drugo. Prvo ovakvo potporno društvo organizovali su krojački radnici 22. aprila 1875.godine, a krajem iste godine osnovana je Družina tipografskih radnika u Beogradu. Slična društva osnivana su i u drugim gradovima u Srbiji ( Kragujevcu, Šapcu, Smederevu, Valjevu i dr.). Zanatlijsko udruženje je na skupštini, održanoj 25 i 26 oktobra 1892.godine, uz učešće više od 2.000 delegata iz cele Srbije, osnovalo Srpski zanatlijsko-radnički savez. Oko ove organizacije i njenog lista “Zanatlijski savez” okupila su se sva zanatlijsko-radnička društva, a razvila se i aktivnost na stvaranju novih udruženja takvog tipa u unutrašnjosti.

1897 - Radničko društvo u Beogradu. Početkom devedesetih godina kooperativna društva stekla su konture klasične sindikalne organizacije, tako da su radnička društva osnivana širom Srbije. Posle više pokušaja, 11. aprila 1897. godine osnovano je Radničko društvo u Beogradu. Iste godine osnovano je i u Pirotu.
U Beogradu su 1. aprila 1897. godine pokrenute “Radničke novine” i izlazile su do 6. juna iste godine. Glavni urednik bio je J. Skerlić.
Međutim, kraj prošlog veka prošao je u znaku diktatorskog režima u kojem je bila zabranjena svaka aktivnost radničkih organizacija. Na samom početku ovog veka, u nešto izmenjenim okolnostima, ponovo je oživela ideja o osnivanju opšteradničkih društava. Na radničkom zboru, januara 1901, doneta je odluka o osnivanju “Beogradskog radničkog društva” čija su Pravila vlasti potvrdile 9. marta iste godine. Odmah posle osnivanja, Beogradsko radničko društvo angažovalo se na formiranju strukovnih sindikalnih organizacija, što se može uzeti kao početak nastajanja modernog radničkog sindikalnog pokreta u Srbiji.

Formiranje sindikalnih saveza

Prvi dani 20. veka protiču u znaku formiranja modernog radničkog sindikalnog pokreta u Srbiji. U periodu od 1900. do 1903. godine osnovano je šest sindikalnih organizacija – saveza: građevinskih radnika, metalskih radnika, drvodeljaca, šivačkih, trgovačkih pomoćnika, tipografskih radnika.

1901 - Osnivački zbor Saveza građevinskih radnika. Dana 24. juna održan je osnivački zbor Saveza građevinskih radnika u kafani “Ruska kruna”.
Na zboru su prihvaćena Pravila u kojima se kaže da je cilj Saveza da štiti interese svojih članova i da im pruža materijalnu i moralnu pomoć. Izabrana je privremena uprava. Savez su osnovali radnici koji rade na građevinama: zidari, kaldrmdžije, kamenoresci i bunardžije, a sedište je bilo u Beogradu.
Redovni članovi Saveza mogli su postati punoletni građevinski radnici koji plate jedan dinar upisnine i 0,20 dinara nedeljne članarine. U tom periodu dnevna zarada iznosila je jedan dinar.
Upravu Saveza sačinjavali su: Mihailo Perović, predsednik, Ranko Živković, sekretar, Jozef Gara, Luka Pavićević i Gruja Lukić.
Savez građevinskih radnika Srbije osnovan je 23. septembra 1901 godine.
Osnivački zbor Saveza metalskih radnika. Posle agitacionog zbora početkom jula, održan je drugi zbor 8. jula 1901 godine u kafani “Ruska kruna”, na kome je referisao Lazar Marjanović, limarski radnik. Na zboru su prihvaćena Pravila Saveza metalskih radnika i izabrana privremena uprava, s predsednikom Lazarom Marjanovićem. Pravila je, shodno zakonskim propisima, potpisalo deset članova osnivača. Posle potvrde Pravila, 12. septembra 1901. godine otvoren je upis u Društvo i time je počeo njegov dalji kontinuirani rad. Prva redovna skupština Saveza održana je 22. februara 1902. godine i Društvo je tada brojalo 90 redovnih i pet vanrednih članova. U martu iste godine na skupštini je prihvaćen predlog da svi članovi budu upisani u Beogradsko radničko društvo.
Osnivački zbor Saveza drvodeljskih radnika. Drvodeljski radnici su među prvima prihvatili ideju o udruživanju u klasnoborbene radničke organizacije. U periodu mart- jun 1901. godine, u Beogradsko radničko društvo upislo se 95 drvodeljskih radnika.
Zbor drvodeljskih radnika održan je 29. jula 1901.godine u “Radničkoj kasini”, na kome je doneta odluka o osnivanju Saveza drvodeljskih radnika. Prihvaćena su Pravila Saveza i izabrana privremena uprava, kojom je rukovodio Nikola Veličković, afirmisani aktivista iz redova radnika. Do kraja 1901. upisalo se 50 redovnih i jedan vanredni član.
Osnivanje Saveza šivačkih radnika. Definitivna odluka o osnivanju Saveza doneta je na zboru održanom 28. aprila 1902.godine. Izabran je odbor za izradu Pravila i sazivanje novog zbora. Pravila su prihvaćena na zboru kojim je rukovodio Mihailo Milčić 19. maja 1902.godine. Tada je izabrana privremena uprava i otvoren upis u Savez.
Osnivački zbor Udruženja trgovačkih pomoćnika. Na zboru od 26. avgusta 1901. godine, održanom u kafani “Transval”, prihvaćena su Pravila i izabrana privremena uprava. Pravila su potvrđena 19. decembra iste godine, od kada je Udruženje moglo normalno da radi. Već 20. aprila 1902. godine u Udruženje se upisalo 96 članova iz Beograda i devet iz unutrašnjosti.
Osnivanje družine tipografskih radnika. Posle nekoliko pokušaja, održan je krajem februara 1901. godine vanredni zbor, na kome su izvršene izvesne izmene Pravila i izabrana uprava s predsednikom Dušanom Ilićem. Posle potvrde Pravila otvoren je upis
u Društvo maja 1901.godine. Već 1902. godine Družina je imala 112 članova i sva obeležja savremene sindikalne organizacije.
Posle demonstracija održanih 23. marta 1903. godine u Beogradu, kralj Aleksandar Obrenović izvršio je državni udar u noći između 24. i 25. marta 1903.godine, pri čemu je nastupila još oštrija reakcija koja je posebno pogodila socijalistički radnički pokret.
Istina, vlast nije zabranila rad sindikata i opšteradničkih društava, već ih je stavila pod prismotru i pokušala da osnuje takozvane žute sindikate, pod okriljem režima.
Kao reakcija radnika i njihovih saveza na namere režima ubrzavaju se aktivnosti na osnivanju Radničkog saveza kao zemaljske centrale svih sindikalnih i opšteradničkih organizacija u Srbiji.

Osnivanje Radničkog saveza Srbije
i aktivnosti do Prvog svetskog rata

1903 - Radnički Savez Srbije osnovan je 15. maja 1903. godine, a potvrđen od vlasti četiri dana kasnije. Ovaj datum se uzima kao dan faktičkog osnivanja Radničkog saveza jer su tada, kao osnivači, Pravila potpisala po dva predstavnika: Saveza metalskih radnika, Saveza građevinskih radnika, Udruženja trgovačkih pomoćnika, Družine tipografskih radnika, Saveza drvodeljskih radnika i Beogradskog radničkog društva.
Posle Majskog prevrata dolazi period brzog i burnog razvitka socijalističkog radničkog pokreta. U prvom broju obnovljenih «Radničkih novina» od 13. juna 1903. godine objavljen je poziv Radničkog saveza za održavanje Prvog kongresa ove centralne radničke organizacije 20. jula 1903. godine. Takođe je zakazan i Osnivački kongres Srpske socijaldemokratske stranke.
Oba zakazana kongresa, Prvi kongres Radničkog saveza i Osnivački kongres Srpske socijaldemokratske stranke, održana su istog dana, 20. jula 1903. godine.

PRVI KONGRES Radničkog saveza Srbije održan je 20. jula 1903. godne u sali beogradskog hotela “Bulevar”, danas bioskop “Balkan”. Kongres je definitivno konstituisao Radnički savez Srbije. Kongresu je prisustvovalo 106 delegata iz 33 radničke organizacije iz cele Srbije. Referat je podneo Radovan Dragović. Konges je usvojio Pravilnik Saveza, doneo odluku da “ Radničke novine “ budu organ Saveza (osnovane 1897. godine), usvojio rezoluciju o opštem i obaveznom osiguranju radnika i izabrao Upravu – predsednici: Dragiša Lapčević i Nikola Veličković i sekretari: dr Kosta Jovanović i Radovan Dragović.
Prvi kongres Radničkog saveza predstavlja prelomni i po mnogo čemu jedan od najznačajnijih događaja u bogatoj istoriji radničkog pokreta Srbije. Njime se završava proces formiranja jedinstvenog radničkog pokreta u Srbiji, organizovana borba radničke klase ulazi u nov, viši period razvitka. Na Kongresu su se prvi put sastali predstavnici klasnoborbenih radničkih organizacija iz cele Srbije, ne samo radi ujedinjavanja i organizacionog učvršćivanja radničkog pokreta već i radi usvajanja programskih načela i zauzimanja stavova o pitanjima koja su bitno uticala na položaj radnika i zahtevala veće angažovanje sindikata.
“Radnička škola”. Na inicijativu Radovana Dragovića u Beogradu je u jesen 1903. godine osnovana “Radnička škola”, prva sindikalna škola za aktiviste u Srbiji. Školu je završilo 15 aktivista. Po ugledu na Sindikalnu školu u Beogradu, koja je nastavila rad i u narednom periodu, od septembra 1904. do 1912. godine otvorene su škole u: Kragujevcu, Jagodini, Šapcu, Nišu, Smederevu, Leskovcu, Požarevcu, Valjevu, Negotinu, selu Rutevcu kod Aleksinca, Lazarevcu, Zaječaru, Paraćinu, Užicu i Prokuplju. Dakle, do početka balkanskih ratova 1912. godine, u Srbiji se formiralo i radilo 17 sindikalnih škola.

1904 - DRUGI KONGRES Radničkog saveza Srbije održan je 28. marta 1904.godine u Beogradu. Kongresu su prisustvovala 163 delegata. Za predsednika Kongresa izabran je Luka Pavićević, za potpredsednika Milan Stojanović, a za sekretare: Branislav Pavlović i Dušan Cekić. Glavni referat o sindikalnim organizacijama podneo je Dimitrije Tucović, a izloženo je još sedam referata o različitim pitanjima iz sindikalne prakse. Na Kongresu su usvojene: rezolucija o sindikatima, rezolucija o potrošačkim zadrugama i izabran Upravni i Nadzorni odbor Radničkog saveza. U Upravni odbor izabrani su: Luka Pavićević, predsednik, Dragoljub Jovanović, Čeda Mišković, Vukašin Cvetković, Sava Kovačević, Laza Petrović, Dušan Cekić, Ranko Živković i Milan Perkić.
U vreme održavanja Kongresa postojalo je 15 saveza i 27 opštih radničkih društava, sa ukupno 2000 članova sindikata.

Nova pravila strukovnih sindikalnih saveza. Za doslednu reorganizaciju pokreta i oživotvorenje usvojenih principa bilo je neophodno doneti nova pravila strukovnih sindikalnih saveza, sastavljena u duhu odluka Drugog kongresa. Zbog toga je Radnički savez, aprila 1904. godine, formirao Odbor za izradu sindikalnih pravila, koji je radio pod rukovodstvom Dimitrija Tucovića.
Tokom juna 1904. godine strukovni sindikati uradili su i usvojili nova pravila, koja su juna - jula iste godine podneli ministru narodne privrede na potvrdu. Posle upornog insistiranja sindikalnog rukovodstva, ministarstvo je bilo prinuđeno da nađe neko rešenje, bez obzira na to što posebnim propisima nije bilo ozakonjeno koaliciono pravo radnika, pa prema tome ni osnivanje njihovih sindikata. Na taj način nova pravila strukovnih sindikata postala su pravosnažna. Radnici su prvi put od nadležnog državnog organa dobili garanciju da imaju pravo na udruživanje.
Glavni radnički savez je aprila 1904. godine stupio u Međunarodni sindikalni savez i postao član Međunarodnog sindikalnog sekretarijata u Berlinu. Strukovni sindikalni savezi uspostavljali su nove i jačali postojeće veze sa srodnim sindikatima u pojedinim zemljama, a postepeno i sa odgovarjućim međunarodnim strukovnim sindikalnim savezima.
Prvomajska proslava. Rukovodstvo radničkog pokreta preduzelo je sve mere da se 1904. godine praznik rada najsvečanije obeleži, tim pre što se radilo o prvoj prvomajskoj proslavi posle osnivanja Radničkog saveza. Sve beogradske radničke orgnizacije izabrale su u martu iste godine poseban odbor koji je izvršio potrebne pripreme. Objavljena je agitaciona brošura i majski spis “Prvi maj 1904” koji je uredio Dimitrije Tucović. Proslava je održana u znaku borbe proletarijata za ostvarivanje njegovih sledećih zahteva: osam časova dnevnog rada, radničko zaštitno zakonodavstvo, sloboda udruživanja, opšte pravo glasa, uništenje tiranije klase nad klasom i naroda nad narodom. Zbor sa više od 6.000 učesnikae održan je u Topčideru.

1905 - TREĆI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je 6. i 7. juna 1905. godine u Kragujevcu. Za predsednika Kongresa izabran je Luka Pavićević, a za potpredsednika Sreten Savić. Referat o novim sindikalnim pravilima podneo je Dimitrije Tucović. Na Kongresu su usvojene rezolucije i nova sindikalna Pravila. U članu 1. Pravila kaže se da “radnički sindikati u Srbiji sklapaju Glavni radnički savez, koji je predstavnik celokupnog sindikalnog pokreta u zemlji”. Od mesnih sindikata nastali su zemaljski sindikalni savezi, a članovi opštih društava u unutrašnjosti razišli su se po strukama i obrazovali sindikalne pododbore i povereništva. Opšta društva ukinuta su u 18 varoši u Srbiji. Zemaljske sindikalne organizacije i pododbori osnivaju sindikalna veća.
U Upravni odbor GRS izabrani su: Luka Pavićević, Sava Kovačević, Nikola Marčetić, Albert Firt, Ranko Živković, Vlada Glavinić i Laza Jovin.
U periodu od godinu dana Glavni radnički savez je uvećan, i činili su ga 17 saveza i pet udruženja, sa oko 4.500 članova sindikata.
Savez je stupio u međunarodnu zajednicu svih sindikalnih zemaljskih centrala.

Beogradsko sindikalno veće. U Beogradu je 1905. godine osnovano Beogradsko sindikalno veće, koje je sve do Prvog svetskog rata imalo funkciju centralnog sindikalnog veća Srbije. Sačinjavali su ga predstavnici uprava svih strukovnih sindikata, sem opančarskog čije je sedište bilo u Kragujevcu.
Do kaja 1905. godine, sindikalna veća kao kolektivni i rukovodeći organi za pojedina mesta formirana su u Kragujevcu, Šapcu, Obrenovcu, Zaječaru i Smederevu. U Pravilima usvojenim na Trećem kongresu Glavnog radničkog saveza stoji da su strukovni sindikati, savezi i pododbori u unutrašnjosti bili dužni da osnivaju zajednička sindikalna veća radi rešavanja opštih pitanja i obavljanja zajedničkih poslova. Veća su sačinjavali predsednici i sekretari pododbora i povereništava u jednom mestu i poverenici Glavnog radničkog saveza.
U toku 1905. godine organizovano je 37 štrajkova sa preko 2000 učesnika, što je za ondašnje prilike u Kraljevini Srbiji bio veliki uspeh sindikalno organizovanih radnika. Prvi štrajk organizovan je u Beogradu još 1842. godine, a štrajkovali su tipografski radnici Državne štamparije, tražeći povoljnije uslove rada.

1906 - Prvomajska obustava rada. Jedna od najsnažnijih manifestacija koju su u ovom periodu izveli organizovani beogradski radnici, gde su sindikati masovno učestvovali, bila je prvomajska proslava, odnosno obustava rada 1. maja 1906. Pošto je te godine prvomajska proslava padala u radni dan, sindikalno rukovodstvo, kao i sve radničke organizacije, uložile su maksimalne napore da obustava rada bude što uspešnija. Radnička povorka brojala je 4.141 učesnika i u u njoj su bili predstavnici 20 beogradskih strukovnih sindikata i rukovodstvo Glavnog radničkog saveza.

1907 - Privredna kriza.Privredu Srbije zahvatila je ozbiljna kriza koja je kulminirala upravo u ovoj i narednoj godini. Kriza je još više pojačana u jesen 1908.godine, posle aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austo-Ugarske. U ovim, znatno težim uslovima privređivanja, poslodavci su svim silama nastojali da posledice krize prebace na teret radničke klase.
Duboka kriza sindikalnog pokreta manifestvovala se osetnim opadanjem broja članova, propadanjem pododbora, pasivizacijom strukovnih organizacija, neslaganjem u rukovodstvu pokreta, delovanjem opozicionih struja i dr. Tako su na kraju 1907. godine 22 strukovna sindikata imala 101 pododbor sa svega 2.881 članom u celoj Srbiji, što znači da je broj sindikalnih članova opao u odnosu na 1906. čak za 46 odsto.

ČETVRTI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je od 22. do 24. aprila 1907. godine u Beogradu. Referat i predlog rezolucija podneo je Dimitrije Tucović. Na Kongresu je usvojena rezolucija o tarifama i štrajkovima koja je regulisala zaključivanje tarifnih ugovora i uslove i načine vođenja štrajkova; i rezolucije o sindikalnoj štampi i statistici.
Četvrti kongres dao je vidan doprinos utvrđivanju sindikalne politike o nekoliko bitnih pitanja koja su predstavljala suštinu sindikalne borbe radničke klase, što se vidi i iz karaktera usvojenih rezolucija.
U Upravu GRS izabrani su: Luka Pavićević, predsednik, Ilija Milkić, sekretar i članovi Laza Jovin i Mijajlo Paunović.
Broj saveza u to vreme narastao je na 25, sa blizu 6.000 članova.

Štrajk u Šećerani. Početkom 1907. godine (13.februara) objavljen je početak štrajka radnika u Fabrici šećera na Čukarici. Povod je bio otkazivanje tarife koja je potpisana aprila 1906. godine kojom su bili regulisani radni odnosi i priznat sindikat. U štrajku je učestvovalo oko 500 radnika. Štrajk je ugušen angažovanjem vojske i policije.
Iste godine organizovana su 23 štrajka u Srbiji u kojima je učestvovalo preko 2.500 radnika.
1908 - Sindikalna i partijska škola. U jesen 1908. godine organizovana je u Beogradu stalna zajednička sindikalna i partijska škola. Zadatak škole bio je da teorijski i praktično radi na obrazovanju radnika iz oblasti sindikalne i socijalističke borbe. Predavanja u školi držali su najistaknutiji funkcioneri pokreta: Dimitrije Tucović, Dragiša Lapčević, Triša Kaclerović, Dušan Popović i drugi.

1909 - PETI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je 29- 31. marta 1909. godine u Beogradu. Referate i predloge rezolucija podneli su Luka Pavićević i Dimitrije Tucović. Kongres je posebnu pažnju posvetio sređivanju unutrašnjeg stanja u sindikalnim organizacijama i formiranju centralne instance za sve opšte akcije radničkog pokreta u Srbiji.
U Upravu GRS izabrani su: Luka Pavićević, predsednik, Ilija Milkić, Ranko Živković, Mijailo Paunović, Aleksa Majdančević, Milan Kostantinović, Nikola Marčetić.
Broj saveza smanjen je na 22 ( u odnosu na prethodni kongres), a članstvo na oko 3.500. Na ovo smanjenje članstva i organizacija uticala je privredna kriza, političke prilike i jedan broj propalih štrajkova u Beogradu i unutrašnjosti Srbije.

1910 - Zakon o radnjama. Krajem 1910. godine ( 12. decembra ), pred Narodnom skupštinom u Beogradu održane su demonstracije u kojima je, na poziv uprava Srpske socijaldemokratske partije i glavnih radničkih saveza, učestvovalo oko 12.000 ljudi. Predsedniku Narodne skupštine predat je “Memorandum radničke klase za Vladu i Narodnu skupštinu”.
Iste godine je u Narodnoj skupštini, kao rezultat dugogodišnje uporne borbe radnika, usvojen čuveni Zakon o radnjama. Ovaj zakon je regulisao socijalno radničko zakonodavstvo.
U ovoj godini organizovano je 47 štrajkova, od kojih je 77 odsto završeno uspešno. Broj učesnika bio je 1.012.
Otvaranje Radničkog doma u Beogradu. Ideju o podizanju Radničkog doma prihvatile su radničke organizacije još januara 1904 godine, a na Drugom kongresu Radničkog saveza predložena je i rezolucija o tome, ali je zbog slabog materijalnog stanja radničkih organizacija ovo pitanje odloženo za kasnije. Sindikalno i partijsko veće, avgusta 1910. godine, doneli su odluku da se prva suma novca potrebnog za tu svrhu “prikupi razrezom na sindikalne kase po 15 odsto ”. Već narednog meseca kupljena je zgrada “Sala mira” i zemljište u Makenzijevoj ulici br. 3 na Slaviji, a zatim su izvršene neophodne adaptacije.
Uz masovno prisustvo radnika, Socijalistički narodni dom je otvoren 7. novembra 1910. godine. U prostorije Doma smestile su se uprave Glavnog radničkog saveza i više srukovnih sindikalnih saveza, Partije, zatim redakcije “Radničkih novina” i “Borbe”.

1911 - ŠESTI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je od 31. maja do 2. juna u Beogradu. Kongresu su prisustvovala 132 delegata. Referat je podneo Dimitrije Tucović. U vreme održavanja ovog kongresa bila su 22 saveza, sa 7.418 članova sindikata. Sindikalna veća osnovana su u 26 varoši. Usvojena je rezolucija o jedinstvu pokreta.
U Upravu GRS izabrani su: Nikola Veličković, predsednik, Nikola Marčetić, sekretar, Dragiša Lapčević, Laza Jovin, Blagoje Bračinac, Toša Živanović i Ranko Živković.

1912 - Balkanski ratovi. Proces ubrzanog razvitka i sve uspešnijeg delovanja sindikata i celokupnog radničkog pokreta u Srbiji prekinut je izbijanjem balkanskog rata, oktobra 1912. godine. U ratnim uslovima kada je, prema proceni rukovodstva radničkog pokreta, oko 90 odsto organizovanih radnika mobilisano u vojsku, većina radničkih sindikalnih organizacija privremeno je prestala da radi.

1913 - Obnova rada sindikata. Posle balkanskih ratova i demobilizacije stvoreni su povoljniji uslovi za obnavljanje rada sindikata. Prvi put posle jedanaest meseci, uprave partije i Glavnog radničkog saveza Srbije održale su sednice u punom sastavu 25, odnosno 27. avgusta 1913. godine. Od novembra iste godine pojačan je rad na obnovi sindikata i celokupnog radničkog pokreta u zemlji. Sindikati su akcenat u radu stavili na materijalni položaj radnika, primenjujući ponovo štrajk kao sredstvo borbe za rešavanje spornih pitanja sa poslodavcima. Do primene štrajka dolazilo je samo kada su iscrpene sve druge mogućnosti i kada su postojali realni izgledi za uspeh.

1914 - SEDMI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je 25- 27. maja 1914. godine u Beogradu. Na Kongresu je detaljno razmatran izveštaj o stanju i posledicama balkanskih ratova na sindikalni pokret.Pored ostalih, podneti su i referati: o štrajkačkoj i tarifnoj politici u sindikatima – Pavle Pavlović; o osnivanju sindikata u novim krajevima – Dimitrije Tucović; država i Zakon o radnjama – Filip Filipović. Za ovaj Kongres korišćeni su podaci za kraj 1913. godine o postojanju 22 strukovna sindikata, a broj članova sindikata iznosio je 4.227 u celoj Srbiji.

Stanje u sindikalnom pokretu Srbije
u toku Prvog svetskog rata

Prvi svetski rat 1914.godine prekinuo je organizovanu sindikalnu aktivnost. Radnici i sindikalni aktivisti otišli su u rat.
Delovanje predratnog Glavnog radničkog saveza prestalo je s danom mobilizacije srpske vojske, 12. jula 1914. godine. Radničke organizacije nisu bile zabranjene, ali su odlaskom njihovih članova i rukovodstva u vojne jedinice prestale da funkcionišu.
1915 – 1918. Okupacija i prekid rada sindikata. U ovom ratnom požaru svetskih razmera, sve sindikalne organizacije i Glavni radnički savez prekinuli su dalji rad. Za vreme okupacije Srbije od strane Austro-Ugarske i njenih saveznika “sindikalni pokret bio je uništen”, sindikalne organizacije razorene, njihova “materijalna imovina sva upropaštena”, a masa organizovanih radnika raseljena evakuacijom širom sveta. Okupatorski režim uništavao je sve tragove radničkih organizacija. Knjige i materijale su s nameštajem pakovali, a u stanovima članova organizacija, ukoliko nisu demolirani, smeštena je vojska ili pretvoreni u magacine. Time je završen jedan izuzetno značajan period u bogatoj istoriji sindikalnog pokreta u Srbiji.

1917 - Opšti sindikat srpskih radnika u Francuskoj. Sindikalisti koji su se sa srpskom vojskom, preko Albanije, povukli u Grčku i druge savezničke zemlje, ubrzo su počeli sindikalno da se organizuju. Tako je 28.jula 1917. godine u Parizu obrazovan Opšti sindikat srpskih radnika čiji su predstavnici, još iste godine, učestvovali na Međusavezničkoj sindikalnoj konferenciji u Londonu. Ovaj sindikat imao je 730 članova i pododbore širom Francuske, bio je pod zaštitom Konfederacije rada i radio je prema usvojenim pravilima.

Sindikalni pokret do donošenja
Obznane 1920. godine

Po završetku Prvog svetskog rata, 1918. godine otpočelo je obnavljanje sindikalnog pokreta u Srbiji. To nije išlo bez teškoća, jer su organizacije u toku rata pretrpele takve ljudske i materijalne gubitke da je više trebalo raditi na stvaranju novog pokreta nego na obnavljanju. Centralne uprave pojedinih sindikalnih saveza u Beogradu preduzimale su inicijativu i davale uputstva za obnavljanje sindikalnih organizacija u unutrašnjosti Srbije i pomagale mesnim pododborima da se bolje organizuju, omasove i ojačaju.
U toku novembra i decembra obnavljanje su počeli sledeći sindikalni savezi radnika: metalskih; drvodeljskih; saobraćajnih i transportnih; šivačkih; kožarsko-prerađivačkih; opančarskih; građevinskih; fabričkih; monopolskih; kelnerskih.
U Srbiji je do aprila 1919. godine obnovljeno 19 sindikalnih saveza, sa 53 pododbora u kojima je bilo 5.598 sindikalno organizovanih radnika.
Važnu ulogu u obnavljanju sindikalnog pokreta imale su “Radničke novine”. One su među prvima u Beogradu počele da izlaze svakodnevno od 2. decembra 1918.godine.

1919 - Kongres sindikalnog ujedinjenja. U Beogradu je od 20. do 23. aprila održan Sindikalni kongres (kasnije nazvan Kongres sindikalnog ujedinjenja ili Beogradski kongres).
Na Kongresu usvojene su rezolucije o ujedinjenju sindikalnog pokreta u jugoslovenskim zemljama i jedinstvu pokreta, Pravilnik o radu Centralnog radničkog sindikalnog veća Jugoslavije (CRVSJ) i izabrano Veće, u koje su od delegata iz Srbije ušli: Dragan Pešić, predsednik, Vlada Ostojić, sekretar, Laza Stefanović, Milorad Barajević, Radisav Janaćković, Milorad Belić, Ivan Čolović, Draginja Stefanović, Miloš Ilić.
Na Kongresu ujedinjenja učestvovalo je 406 delegata iz svih jugoslovenskih pokrajina, sem Slovenije. Uža Srbija bila je predstavljena sa više od 100 delegata.
U toku 1919. i 1920. godine održani su kongresi ujedinjenja pokrajinskih sindikalnih saveza radnika u opštezemaljske strukovne saveze radnika, i to: saobraćajnih i transportnih, kelnerskih, građevinskih, šivačkih, radnika životnih namirnica, fabričkih, kožarsko-prerađivačkih, monopolskih, metalskih, rudarskih, berberskih, tipografskih, trgovačkih pomoćnika.
Posle Kongresa, forma i struktura sindikalnih organizacija u Srbiji ostala je uglavnom ista kao i pre Prvog svetskog rata. Osnovna organizaciona jedinica sindikalnog pokreta i dalje je ostao pododbor, koji je okupljao članove istih ili srodnih profesija u jednom mestu ili preduzeću. Pravilima CRSVJ predviđeno je da se u svim mestima gde postoji više sindikalnih pododbora formiraju mesna sindikalna veća.
Sindikalna aktivnost radničke klase Srbije bila je usmerena na poboljšanje njenog materijalnog položaja, pre svega na rešavanju njenih osnovnih životnih potreba. Zbog svih tih nerešenih pitanja počeli su protesti. Protestni zborovi bili su prva forma organizovanog istupanja. Prvi centralni zbor za ceo Beograd održan je 19. januara 1919. godine u Socijalističkom narodnom domu na Slaviji. O položaju radnika i njihovih porodica govorili su Živko Topalović i Blagoje Bračinac. Ovaj zbor je značajan po tome što je na njemu pokrenuta akcija za popis “ siromašnih i nevoljnih “ u Beogradu. Radničko vođstvo je ovoj akciji poklonilo najveću pažnju zapostavljajući uveliko ostale zadatke.
Do kraja 1920 godine u 50 mesta širom Srbije bilo je oko 240 sindikalnih pododbora, sa 23.000 članova okupljenih u 14 sindikalnih saveza.
Posle Vukovarskog partijskog kongresa (1920) došlo je do podvajanja u sindikatima, koji su po mišljenju centrumaša morali da budu odvojeni od uticaja bilo koje političke partije.

1920 - Donošenje Obznane o zabrani rada sindikata. Ministarski savet je u noći između 29. i 30. decembra 1920. godine doneo Obznanu kojom je zabranjena svaka komunistička delatnost. Udar Obznane osetio se već 30. decembra kada je skoro svim sindikalnim savezima onemogućen rad. Njihove su prostorije zatvorene, a imovina konfiskovana. Oba radnička doma, stecišta radnika i centri njihove organizacione aktivnosti, blokirala je žandarmerija, a knjižara i štamparija “Tucović” su zapečaćeni.
Obznanom je jedno vreme usporen ili sasvim zaustavljen rad revolucionarnih sindikata. Obznana je imala teške posledice za sindikalni pokret u celoj zemlji. Mnoge sindikalne organizacije trajno su prestale da deluju, a Obznana je uticala i na otvoreni rascep među sindikalnim funkcionerima i među sindikalnim članstvom.


Obnavljanje sindikalnog rada
i osnivanje Nezavisnih sindikata

1921 - Obnavljanje Glavnog radničkog saveza Srbije. Centrumaši su, 22. maja 1921.godine, obnovili Glavni radnički savez Srbije. Izabrana je i Uprava koju su sačinjavali: Luka Pavićević, sekretar, Risentije Jovanović, predsednik, Mihailo Jovanović, Božidar Stefanović, Radivoje Rašković, Dimitrije Đuzović. U nezavisnim sindikatima bilo je evidentno da u istoriji međuratnog sindikalnog pokreta nikad više neće biti postignut broj od 150.000 članova – koliko je bilo učlanjeno u CRSVJ krajem prethodne godine. Glavni radnički savez imao je oko 36.000 članova, a nezavisni sindikati – svega 24.000 članova.
Posle 22. maja 1921. godine, po rešenju Ministarstva unutrašnjih dela o dozvoli otvaranja revolucionarnih sindikata počeo je da oživljava rad sindikalnih organizacija. Odmah po dobijanju vladine dozvole za otvaranje revolucionarnih sindikata, CRSVJ preuzeo je inicijativu za obnavljanje sindikalnih organizacija.
Već 17. juna pokrenut je nov list “Radnički sindikati”, kao centralni organ radničkog sindikalnog pokreta u Jugoslaviji (vlasnik i odgovorni urednik: Milorad Barajević, obućarski radnik. List je izašao samo deset puta, a zatim je i on zabranjen – poslednji broj se pojavio 22. jula 1923.godine.
Mesec dana posle dobijanja dozvole za obnavljanje organizacija CRSVJ, pokušan je 29. juna atentat na regenta Aleksandra. To je još više pogoršalo ionako težak položaj borbenog dela sindikalnih organizacija. Međutim, 21. jula 1921. godine ubijen je Milorad Drašković tvorac Obznane, što je neobično pojačalo reakciju, čiji vrhunac predstavlja donošenje Zakona o zaštiti države 1. avgusta iste godine. Državni organi su reagovali i obustavili delovanje revolucionarnih sindikata, a počeli su i progoni radnika. Iz Beograda je proterano 5.000 radnika, zbog čega je više preduzeća ostalo bez radne snage.

Osnivanje Nezavisnih sindikata. U Beogradu je 14. septembra 1921.godine održana Konferencija predstavnika 12 sindikalnih saveza, na kojoj je prihvaćen prpgram rada i izabran privremeni Međusavezni sindikalni odbor (MSO) kao nova centralna instanca sindikata poznata pod imenom Nezavisni sindikati. Stvaranje Nezavisnih sindikata predstavlja značajan datum u istoriji radničkog sindikalnog pokreta Jugoslavije, a posebno Srbije. Iako su Nezavisni sindikati samo formalno predstavljali novu organizaciju, a stvarno bili direktni nastavljači CRSVJ, sam čin njihovog konstituisanja značio je da im je vlada prećutno priznala pravo na život i pomirila se sa njihovim delovanjem.
Usvojena su privremena pravila MSO i doneta odluka o pokretanju centralnog organa Nezavisnih sindikata “Organizovani radnik” i drugih glasila.
U vođstvo MSO izabrani su: Milivoje Dimitrijević, Stojan Maksimović, Bora Gajić, Milan Grojić, Miodrag Manojlović, Janko Petrović, Milorad Barajević, Dragoljub Bijorac i Janko Nikolić – svi su bili radnici različitih struka.
Beogradski podaci govore da je od 30.000 radnika u Beogradu 1920. godine, u Nezavisnim sindikatima u 17 sindikalnih pododbora bilo organizovano 12.000 dok je dve godine kasnije njihov broj opao na 3.689 članova, organizovanih u 11 sindikalnih pododbora.
Na osnovu odluke Međusaveznog sindikalnog odbora pokrenut je
(4.novembra 1921. godine) u Beogradu list “Organizovani radnik” kao organ Nezavisnih sindikata Jugoslavije.

1923 - Zemaljska konferencija Nezavisnih sindikata. U toku 1922. godine dva puta su onemogućavani zemaljski skupovi Nezavisnih sindikata, tako da je Zemaljska konferencija ( umesto Kongresa ) održana tek 27 – 29. januara 1923. godine u Beogradu. Na Konferenciji je učestvovalo 114 delegata (više od polovine bilo je iz Srbije), koji su zastupali 24.000 sindikalno organizovanih radnika. Najznačajniji dokumenat usvojen na Konferenciji je Statut, kojim su udareni temelji Nezavisnih sindikata. Statutom je promenjeno dotadašnje ime centralne instance i ona je postala Centralni radnički sindikalni odbor Jugoslavije ( CRSOJ ), što je bilo u kontinuitetu sa CRSVJ.

Sindikalni pokret od formiranja URS-ovih
sindikata do zabrane njihovog rada 1940.godine


U periodu 1925 – 1929. došlo je do raslojavanja u sindikalnom pokretu na socijalistički – Ujedinjeni radnički savez Jugoslavije (URSJ), i boljšljvički – Nezavisni sindikat. Posledica je slabljenje sindikalnog pokreta.
Nezavisni sindikati bili su dovedeni u veoma tešku situaciju, gotovo na rub propasti. Rukovodstvu se činilo da izlaz postoji i videlo ga je u sazivanju vanrednog sindikalnog kongresa. Izvršni odbor CRSOJ završio je pregovore o ujedinjenju sindikata. Od 10 do 12. oktobra 1925. u Beogradu je održan Kongres ujedinjenja sindikata, na kome su se neznatni delovi Nezavisnih sindikata ujedinili sa Glavnim radničkim savezom Jugoslavije (GRSJ) i stvorili Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije (URSSJ). Reformisti su ovaj čin proglasili za definitivno integralno ujedinjenje sindikalnog pokreta u Jugoslaviji, ali on to stvarno nije bio. Ovakvo ujedinjenje oslabilo je Nezavisne sindikate koji su nastavili samostalni organizacioni život, a nešto kasnije čak i ojačali.
Prvu sindikalnu školu u Srbiji između dva svetska rata (1918 -1941) formirali su Nezavisni sindikati. Organ Nezavisnih sindikata – Izvršni odbor Centralnog radničkog sindikalnog odbora Jugoslavije odlučio je da se formira Sindikalna škola u Beogradu. Škola je počela rad 9. novembra 1926, a završila 31.januara 1927.godine. Školu su završila 22 slušaoca. Škola je radila i u 1928.godini, ali je morala da obustavi rad 10. januara 1929. godine, jer je zabranjen rad Nezavisnih sindikata.

1927 - Prvi konres Nezavisnih sindikata. Posle dužih priprema u Beogradu je 12 – 17. juna 1927. godine održan Prvi kongres Nezavisnih sindikata, uz prisustvo 64 delegata sa punim pravom glasa i 8 delegata sa savetodavnim pravom glasa. Na Kongresu je doneta rezolucija o organizacionoj politici Nezavisnih sindikata, po kojoj je “ jedan od najvažnijih zadataka savremenog sindikalnog pokreta preobražaj profesionalnih saveza u industrijske, prema principu jedno preduzeće – jedan savez. Ako u jednom preduzeću rade radnici raznih profesija, svi treba, bez obzira na profesionalne razlike, da pripadnu jednom savezu i to baš onom koji ima najvećeg značaja za dotičnu industrijsku granu”.
U toku 1927/28. policijske vlasti su pojačale progone Nezavisnih sindikata. Namera im je bila da onemoguće ovaj revolucionarni pokret. Već početkom 1927. godine policijske vlasti su izvršile pretrese prostorija sindikalnih organizacija u više mesta u Srbiji i stanove pojedinih sindikalnih funkcionera u Beogradu. Počela su hapšenja, još više pojačana 1928. godine.

1929 - Zabrana rada sindikata šestojanuarskom diktaturom. Posle ukidanja Ustava i raspuštanja Narodne skupštine (6. januara), zabranjen je i rad političkih stranaka.
Odmah posle objavljivanja Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, organi policije su preduzeli mere da bi onemogućili delovanje sindikalnih organizacija. Zabranjen je rad Nezavisnih sindikata i Centralnog radničkog sindikalnog odbora Jugoslavije, čije se sedište nalazilo u Beogradu. Bile su zatvorene prostorije URSS-a i Opšteg radničkog saveza (ORS) u Beogradu i unutrašnjosti.
Uprava URSSJ podnela je predstavku Ministarstvu unutrašnjih dela, sa zahtevom da se odobri rad njenim organizacijama. Zahtev je pozitivno rešen i Ministarstvo je rešenjem od 1. februara 1929. dozvolilo produžetak rada URS-ovih organizacija.

1930 - Jugoslovenski radnički sindikati. Kao posledica diktature, a u cilju suzbijanja uticaja URSSJ, 22. februara 1930. godine formirani su Jugoslovenski radnički sindikati, uglavnom sastavljeni od sitnih zanatlija, poslovođa, majstora i nekvalifikovanih radnika. Oni su osnovali Radnički fond koji su podržavale viđenije ličnosti, industrijalci i državni krugovi. Krajem novembra osnovana su 24 saveza, udruženja i sekcije sa 120 pododbora – a takvih saveza i udruženja bilo je samo u nekoliko mesta u unutrašnjosti Srbije.
1931 – 1935 - Ekonomska kriza. U ovom periodu, čitavu jugoslovensku privredu zahvatila je jaka ekonomska kriza. Kriza se odrazila i na taj način što su zatvarana preduzeća, a radnici su otpuštani s posla. Sindikati su u prvi plan stavili akcije za rešavanje pitanja nezaposlenosti.
U periodu 1932 – 1934. godine dolazi od izvesnog oživljavanja sindikalnog rada u Beogradu i Srbiji. Pokrenut je rad URS-ovih sindikata i izvršene su pripreme za aktivizaciju celokupne sindikalne delatnosti. Uprkos policijskim ograničenjima i delovanju privredne krize, sindikalne organizacije u celoj zemlji, pa i u Srbiji, sve aktivnije i češće su nastupale u zaštiti radničkih prava i odbrani ekonomskih uslova života i rada. Međutim, u ovom dvogodišnjem periodu, do većih štrajkačkih borbi radnika nije dolazilo, pre svega iz straha da se ne izgubi radno mesto zbog velikog broja nezaposlenih i stalnog priliva u gradove novih masa seljaka koji su popunjavali mesta nekvalifikovanih radnika. U ovom periodu bilo je svega 6 štrajkova i pet tarifnih pokreta.

1935 - Stanje u sindikalnom pokretu. Početkom ove godine delovalo je nekoliko sindikalnih formacija različitih pravaca – od reformističkog, neutralnog ili autonomnog, do saveza koji se nalazio pod vladinom zaštitom i pokroviteljstvom.
Najveći po broju članova i uticaju na radnički pokret bio je Glavni radnički savez – oblasna organizacija Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije, sindikat reformističkog pravca, na čijem su čelu bili socijalisti. U 4o mesnih organizacija u Srbiji imao je 6.694 člana. Drugi po broju, iza URS-ovih sindikata, bio je Opšti radnički i nameštenički sindikat Jugoslavije (formiran 1933), sa oko 4.500 članova, od kojih su 2/3 činili rudarski radnici. Treći po snazi članstva (3.500 članova) bio je Savez bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika (SBOTIČ), kao autonomni savez i Savez grafičkih radnika Jugoslavije, sa oko 2.000 članova.
Kongres Glavnog radničkog saveza. Održan je 28. oktobra 1935. godine. Na njemu je konstatovano teško stanje u rudnicima, a na skupštini beogradske Radničke komore (3o. novembra - 2. decembra), raspravljalo se o posebnoj tački – pitanju zaštite rudarskih radnika u rudnicima južne i severne Srbije. U donetoj odluci zahtevalo se propisivanje minimalnih nadnica u svim rudnicima i akordnih cena sa garancijom minimalne režijske nadnice, zabrana prekovremenog rada više od osam sati, isplaćivanje akontacija i zarada samo u državnom novcu, a ne u bonovima, zabrana odbijanja od plata van zakonskih odredbi, higijensko uređenje, opravka i podizanje novih rudarskih stanova, uvođenje trgovačkih radnji za snabdevanje rudara, otklanjanje nedostataka u pijaćoj vodi.
Štrajkovi. – Prema nepotpunim podacima, 1935. godine u Srbiji je organizovano oko 40 štrajkova, od kojih je polovina bila u Beogradu, a u njima je učestvovalo oko 4.500 radnika. Najveći broj štrajkova 1936. godine vodili su građevinski radnici (19), sa 16.380 štrajkača što je činilo polovinu osiguranih građevinara. Sledili su krojački radnici sa 12 štrajkova i 301 učesnikom, drvodeljci sa osam štrajkova i 422 učesnika, kožarci sa šest štrajkova, pekarski radnici i metalci sa četiri štrajka i 599 učesnika, tekstilci sa tri štrajka i 220 učesnika. U šumarsko-pilanskoj, hemijskoj, frizerskoj i brijačkoj po dva, industriji papira, kože, grafičarima po jedan.
Od štrajkova vođenih u Srbiji tokom 1935-1936. godine, najveći su bili : staklarskih radnika u Paraćinu, tekstilaca u Beogradskoj tekstilnoj industriji a.d., u Tekstilnoj fabrici Teokarevića u Paraćinu, molersko-farbarskih radnika u Beogradu, rudara Sisevca, Resave, rudnika “Balkan” kod Zaječara, Bogovine i Bara, građevinaca u Beogradu, Nišu, Šapcu i Čačku, keramičara i parketara u Beogradu. U svakom od tih štrajkova učestvovalo je više od 100 do 1.500 štrajkača.
Uzroci su bili ekonomska beda i nemaština a povodi štrajkova- teška eksploatacija od strane poslodavaca i pritisci na radničku klasu.

1936 - Osnivanje Jugoslovenskog radničkog saveza. Posle prvomajskih parlamentarnih izbora 1935.godine, Jugoslovenska radikalna zajednica (JRZ), u koju su ušli radikali okupljeni oko prdedsednika vlade Milana Stojadinovića, Slovenska ljudska stranka, na čelu sa Antonom Korošecom i Jugoslovenska muslimanska organizacija predvođena Mehmedom Spahom, kao predstavnik ujedinjene jugoslovenske buržoazije, postavila je jedan od osnovnih zadataka – stvaranje oslonca u radničkoj klasi i formiranje, nasuprot njenoj najvećoj sindikalnoj organizaciji URSSJ, svog sindikalnog saveza poslušnog vladi. U okviru JRZ počele su da se stvaraju radničke sekcije kao začetak budućeg Jugoslovenskog radničkog saveza (JUGORAS). Inicijator formiranja tih sekcija bio je ministar socijalne politike i narodnog zdravlja Dragiša Cvetković. Cilj je bio stvaranje “radničke staleške organizacije” radi saradnje s poslodavcima i vladom i rušenje URS-ovog sindikalnog pokreta.
Početak rada JUGORAS-a označen je zborom u Beogradu 15. marta 1936. godine, na kome su ministri Dragiša Cvetković i Miha Krek najavili njegovo formiranje, a Cvetković izabran za vođu.Predsednik novog sindikata postao je Milan Stojadinović.
U unutrašnjosti Srbije JUGORAS-ove organizacije počele su se formirati krajem 1936. i početkom 1937. godine, uz neposrednu pomoć vlasti. Tako je u Kragujevcu septembra 1936. godine održan zbor radnika sekcije JRZ kod kafane “Park”, na kome je pred 4.000 radnika govorio ministar Dragiša Cvetković, predsednik JUGORAS-a. Slični zborovi održani su u Ćupriji, Nišu i drugim mestima.

1937 - Uredba o minimalnim radničkim nadnicama. Uprkos protivljenju sindikata, vladini organi nisu uzeli u obzir zahteve radničkih sindikalnih organizacija i 13. februara doneli su Uredbu o minimalnim radničkim nadnicama, koja je stupila na snagu 13. aprila te godine. Vlada je odbila zahtev URS-a o razdvajanju pitanja minimalnih nadnica, kolektivnih ugovora i arbitraže, čime je problem nadnica bio tesno povezan sa sklapanjem kolektivnog ugovora, a uvodilo se i obavezno mirenje i arbitraža. Prema Uredbi, kolektivni ugovori priznaju se kao zakonom propisani akti zaključeni između radnika i poslodavaca.
Kongres Glavnog radničkog saveza. Kongres je održan u Beogradu 20. i 21. juna 1937. Izveštaj o radu podneo je njegov sekretar Milorad Belić. Težište rada Kongresa bilo je na pitanjima očuvanja jedinstva pokreta i organizovanja otpora nasrtajima vlade i reakcije protiv njega. Referate su podneli: Luka Pavićević, predsednik, Vojislav Veličković, Stevan Krnjajić. Kongres je jednodušno prihvatio nekoliko rezolucija, i to: o radničkom osiguranju; o kulturno-prosvetnom radu; o štampi; o radničkoj zaštiti; o pravu koalicije i štrajka.
Za predsednika Glavnog radničkog saveza, na sednici Izvršnog odbora 30. juna, ponovo je izabran Luka Pavićević, za potpredsednika Branko Petek, za sekretara Milorad Belić, blagajnika Vojislav Veličković. U Izvršni odbor ušli su: Josip Bosner, Života Jevtović, Branko Jovanović, Mirko Terzić i Anton Ćurković.
Organizacija URS-ovih sindikata u maju 1937. godine brojala je 22.940 članova, a imala je 183 podružnice i 16 saveza raznih struka.
Štrajkovi – Najviše štrajkova tokom 1937. godine vodili su krojači i šivači (19), kožarci (17), građevinari (9), rudari (8), tekstilci i drvodeljci po šest , metalci po dva, grafičari, berberi i kelneri, po jedan štrajk. Među najznačajnijim po broju učesnika i dužini trajanja bili su štrajkovi tekstilaca, rudara i građevinaca, a po dužini – kožaraca u Čačku i Loznici i drvodeljaca u Beogradu i Leskovcu.
U Leskovcu je to bio jedan od najvećih štrajkova u istoriji radničkog pokreta leskovačkog kraja. Počeo je 28. jula i posle 24 dana borbe tekstilci su primorali vlasnike da prihvate njihove zahteve. Potpisan je kolektivni ugovor, kojim su radničke nadnice povećane od 10 do 15%, ustanovljen je osmočasovni radni dan, prekovremeni rad se posebno plaćao.
U štrajkovima rudarskih radnika (“Trepča”, rudnik uglja “Oplenac”, rudnik “Jarando”, “Kostolac”, “Kopaonik”, “Blagojev kamen”, “Šumadija”, “Zajača” ) učestvovao je veliki broj radnika. U nekim štrajkovima intervenisali su i žandarmi i pohapsili istaknute rukovodioce. Međutim, radnici su bili jednodušni u štrajku i rukovođeni sindikalnom organizacijom naterali su vlasnike na pregovore. U većini, vlasnici su bili primorani da prihvate sve radničke zahteve.

1938 - Četvrti kongres URSSJ. Kongres Ujedinjenog radničkog sindiklnog saveza Jugoslavije održan je 17-18. aprila u Zagrebu. Od beogradske sindikalne organizacije u radu Kongresa učestvovali su: Milorad Belić, Luka Pavićević, Stjepan Gužvić, Bora Marković, Josip Bosner, Franjo Parte, Života Jevtović, Radisav Mitrić, Mihailo Bogdanović, Jozefina Kuden.
Kongres je usvojio rezoluciju o tarifnoj politici sindikalnog pokreta i prihvatio odluku o organizacionom i akcionom jedinstvu.
U Izvršni odbor izabrani su: Luka Pavićević, predsednik, Bogdan Krekić, sekretar, Branko Petek, Milorad Belić, Stjepan Gužvić, Vladimir Pfajfer, Lovro Jakomin, Franc Toman, Božidar Mašić, Mato Ivišić, Duško Mrduljaš.

Kriza u rukovodstvu GRS-a. Tokom 1938 i 1939.godine u rukovodstvu GRS-a bila je primetna unutrašnja kriza, koja zamalo nije dovela do cepanja URS-ove organizacije u Srbiji. Ta kriza je bila prouzrokovana pojačanim delovanjem JUGORAS-a i pritiskom vlade na URS s ciljem da se on spoji sa JUGORAS-om ili da se potčini njegovoj politici. JUGORAS je bio veoma agresivan u radničkom pokretu, ispoljavao je sve oblike organizacije u službi vlade na podrivanju URS-ovog pokreta. Najjače pozicije imao je u Beogradu i Nišu. Tokom ove dve godine on je formirao svoje sekcije u Beogradu među obalskim radnicima, dimničarima, hotelsko-ugostiteljskim osobljem, u Oficirskoj zadruzi i Državnoj markirnici, osnovao je organizacije kod krojačkih, građevinskih i asfaltnih radnika.
Prvi kongres Jugoslovenskog radničkog saveza. Da bi pokazalo snagu i značaj organizacije, rukovodstvo JUGORAS-a je organizovalo Kongres, koji je održan 28. aprila 1938. godine u Beogradu. Kongres je za pokrovitelja ovog saveza izabrao predsednika vlade Milana Stojadinovića, koji je tom prilikom održao programski govor. Poenta govora bila je u tome da JUGORAS odbacuje intrnacionalizam i komunizam i teži ostvarenju ideala “nacionalnog puta”.
Na Kongresu su prihvaćena Pravila JUGORAS-a koja govore o tome da on teži izgradnji “jakog jedinstvenog sindikalnog pokreta jugoslovenskih radnika”.
1939 - Drugi kongres JUGORAS-a. Kongres je održan 6. i 7. maja, na kome je predsednik vlade Dragiša Cvetković ponovo izabran za predsednika te organizacije. Kongres je proklamovao unifikaciju svih radničkih socijalnih ustanova, reviziju radničkog zaštitnog zakonodavstva i Uredbu o minimalnim nadnicama. U rezoluciji Kongresa istaknut je zahtev za ukidanje i zabranu “ svih sindikata koji su zasnivani na ideologijama protivnim nacionalnim i državnim interesima”, kao i za donošenje zakona o “prinudnom organizovanju” radničkih masa u JUGORAS.
1940 – Štrajkovi. U Srbiji je, prema nepotpunim podacima, sprovedeno tokom ove godine više od 5o štrajkova. Najveći broj štrajkova bio je kod kožaraca -11, ali su najveće štrajkačke borbe vodili metalci Beograda i Valjeva, beogradski i leskovački tekstilci i građevinski radnici Beograda i Valjeva. Ova godina je bila značajna i po štrajkačkoj aktivnosti nameštenika.
Štrajk radnika aeronautičke industrije Beograda i Zemuna trajao je od 8. aprila do kraja juna te godine. U njemu je učestvovalo 2.600 radnika preduzeća: Rogožarski, Industrije avionskih motora u Rakovici, “Mikrona”, “Nestora”, “Teleoptika”, “Zmaja”.
Među metalcima u unutrašnjosti Srbije, najveći štrajkački pokret bio je u vojnoj industriji “Vistad” u Valjevu.
Rudari su štrajkovali u rudnicima “Klenovik”, “Sisevac”, “Radljevo”, “Montanija” i “Ravna reka”.

Pokret građevinaca za odbranu kolektivnog ugovora. Kod građevinskih radnika, posle relativno mirnog perioda, od sredine 1940. godine – otpočeo je pokret za odbranu kolektivnog ugovora. Poslodavci su, januara meseca, odbili radnički zahtev za reviziju ugovora i prilagođavanje cenovnika poraslim troškovima života. Oko osam meseci sindikat je pregovarao s poslodavcima, a kada je uvideo da to ne vodi ničemu, pozvao je 5. avgusta članstvo i ostale radnike da štrajkuju. Pozivu se odazvalo oko 6.000 građevinaca Beograda i Zemuna. Glavni zahtevi odnosili su se na povećanje nadnica za 8-8,5 dinara za kvalifikovane, i za 5-5,5 dinara na sat – za pomoćne radnike. Organizovane su štrajkačke straže koje su rušile skele, zatrpavale nove dimnjake. Posle tri dana štrajka, odnosno 8. avgusta, poslodavci su bili prinuđeni na potpisivanje kolektivnog ugovora i prihvatanje svih radničkih zahteva.
Štrajk je ustalasao sve štrajkačke i tarifne pokrete, ne samo u Srbiji već u celoj zemlji. U Valjevu je bilo najdramatičnije. Na štrajkače su udarili žandarmi i policija. Štrajk je ugušen terorom, nasiljem i krvoprolićem.
Ova zbivanja opredelila su tadašnje sindikalno, komorsko i političko rukovodstvo da 8. avgust proglase Danom građevinara Srbije.

Zabrana URS-ovih sindikata. Vlada je glavni udarac usmerila protiv URS-ovih sindikata, koji su bili najmasovnija sindikalna organizacija radničke klase.
Vlada je 24. decembra 1940.godine objavila davno pripremanu zabranu delovanja URS-ovih sindikata. Tog dana Ministarstvo unutrašnjih dela, na čijem je čelu bio dr Anton Korošec, na osnovu člana 11. Zakona o udruženjima, zborovima i dogovorima donelo je odluku o zabrani URSSJ, raspuštanju njegovih organizacija. Na osnovu te odluke, Uprava grada Beograda je popisala 31. decembra, u prostorijama Centrale URSSJ i GRS u Beogradu saveznu arhivu i pokretnu imovinu organizacije. Materijali su predati na čuvanje beogradskoj Radničkoj komori. Time je bilo prekinuto delovanje URSSJ, a njegove organizacije su raspuštene.
Zabrana se nije odnosila na JUGORAS i neutralne sindikate (Savez grafičkih radnika Jugoslavije i sindikat SBOTIČ), koji su postojali sve do aprila 1941. godine, ali čija je delatnost skoro potpuno zamrla.

Osnivanje i delovanje srpske zajednice rada
1941 – 1944.
Ubrzo posle okupacije Jugoslavije, maja 1941. godine, nemačka vojna uprava je zabranila rad svim političkim, radničkim i sindikalnim organizacijama. Od te zabrane bio je izuzet Jugoslovenski radnički savez (Jugoras) koji je kao sekcija Jugoslovenske radikalne zajednice osnovan 1935. godine. Početkom 1942. godine doneta je Uredba o osnivanju Srpske zajednice rada (SZR) kao jedinstvene sindikalne organizacije u Srbiji čiji je zadatak bio da ujedini radnike i nameštenike (službenike) na nacionalnoj osnovi, obezbedi “mirne i skladne odnose poslodavaca i posloprimaoca” i unapređuje obrazovanje i kulturno uzdizanje radnika i nameštenika. Uredbom su bili zabranjeni štrajkovi i lokauti. Članstvo je bilo obavezno, ali u SZR nisu se mogli učlaniti Cigani i Jevreji. Na čelu je bio Veliki savet i starešina Milan Nedić, predsednik tadašnje vlade Srbije. SZR je imala oblasne, sreske i mesne organizacije na čelu kojih su bili upravni odbori. U okviru SZR delovao je i deo rukovodstva sindikata grafičkih radnika. Sredinom 1943. godine počeo je da izlazi “Srpski radnik”, glasilo Srpske zajednice rada. Što se konkretnog rada tiče, on je bio usmeren na otvaranje radničkih kuhinja, snabdevanje radnika osnovnim životnim namirnicanma, na pomoć deci čiji su roditelji bili u zarobljeništvu, organizovanje večernjih predavanja za učenike koji su bili zaposleni i sl.
Posle oslobođenja, nova vlast je ocenila da je Srpska zajednica rada više štitila interese kapitalista i okupatora, a manje je radila u interesu radničke klase. Otuda se ovaj period u razvoju sindikata Srbije tretira kao period diskontinuiteta jer će sindikati, formirani posle Drugog svetskog rata, nastaviti tradiciju radničkih sindikata čiji je rad bio zabranjen 1940. godine.

Obnavljanje rada jedinstvenih sindikata
posle Drugog svetskog rata 1944 - 1950
Obnova rada sindikata Jugoslavije započela je pre njenog konačnog oslobođenja i završetka Drugog svetskog rata. U oslobođennom Beogradu na Slaviji, 31. decembra 1944. godine, održan je veliki radnički zbor kojem su, pored 15.000 beogradskih radnika, prisustvovali predstavnici radnika iz većih radničkih centara Srbije (Niš, Leskovac, Kragujevac, Kraljevo i dr.), Slovenije i delegacije narodnooslobodilačke vojske sa fronta. Zbor je usvojio rezoluciju kojom je pozvao radničku klasu da aktivno učestvuje u obnovi i izgradnji zemlje i izabrao akcioni odbor od 22 člana za organizovanje jedinstvenih sindikata Jugoslavije.
Akcioni odbor je dobio zadatak da pristupi obnavljanju sindikata u Srbiji, po svim strukama, i uspostavi vezu sa radnicima ostalih federalnih jedinica u cilju stvaranja jedinstvenih sindikata Jugoslavije. Već 1. januara 1945. godine, održao je osnivačku sednicu na kojoj je za predsednika akcionog odbora izabran Radoje Dakić, za potpredsednike Pavle Pavlović i Laza Stevanović, za sekretara Dušan Petrović Šane i za blagajnika Mihailo Švabić.
Akcioni odbor za formiranje Jedinstvenih sindikata sazvao je 23. januara 1945. godine u Beogradu Opštezemaljsku sindikalnu konferenciju Jedinstvenih sindikata radnika i nameštenika Jugoslavije. Konferecija je postavila, kao neophodno za budući rad sindikalnih organizacija, stručno i marksističko obrazovanje radnika i nameštenika.
Na osnovu zaključaka koje je donela u rezolucijama, Konferencija je izdala Proglas radničkoj klasi Jugoslavije u kojem ih je pozvala da prihvate zaključke Konferencije i pristupe njihovom izvršavanju.
Na kraju, Konferencija je donela Privremeni statut Jedinstvenih sindikata i radnika i nameštenika Jugoslavije, kojim su utvrđeni osnovni principi i organizaciona struktura Jedinstvenih sindikata. Konferencija je, na osnovu Privremenog statuta, izabrala Glavni odbor i SRJ od 28 članova. Za predsedika je izabran Đuro Salaj. U republikama su formirani zemaljski odbori JSRJ, Pokrajinski odbor Vojvodine i Oblasni odbor Kosova i Metohije. Članstvo u novoformiranim jedinstvenim sindikatima bilo je priznato ranijim članovima Nezavisnih sindikata, Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza (URSS) i Opšteg radničkog saveza (ORS). Članarina je iznosila jedan dinar od jednomesečne zarade .
Prvi kongres obnovljenih jedinstvenih sindikata Srbije održan je u Beogradu, od 1. do 4. juna 1945. godine. Tada je sindikat Srbije imao 1.700 sindikalnih organizacija i podružnica sa 150.000 članova, što je bilo oko 80 odsto ukupnog broja zaposlenih. Kongres je izabrao Zemaljski odbor (plenum) i Izvršni odbor Zemaljskog odbora. Za predsednika je izabran Dušan Petrović Šane, a za potpredsednike Raša Ranđelović i Krsta Filipović. Na Prvom kongresu JSRJ, oktobra 1948. godine, promenjen je naziv u Savez sindikata Jugoslavije na čelu kojeg je bio Centralni odbor, a na nivou republika SSJ za Srbiju sa Glavnim odborom na čelu. Tada je sindikat Srbije imao 695.675 članova.
Aktivnosti sindikata u periodu posleratne izgradnje bile su usmerene na obnovu rada preduzeća, povećanje proizvodnje, obrazovanje i kulturno uzdizanje radnika i sindikalnih aktivista. Sindikat se bavio tarifnom politikom, snabdevanjem radnika životnim namirnicama, obezbeđivanjem stanova za radnike, zaštitom na radu i zapošljavanjem, organizovanjem odmora, sportsko-rekreativnih aktivnosti i sl. Prelaskom na plansku privredu, po ugledu na SSSR, od 1947. godine aktivnost sindikata bila je usmerena na povećanje produktivnosti rada. Uveden je brigadni sistem rada, a sindikat je redovno analizirao i objavljivao postignute rezultate. Krajem 1948. u Srbiji je bilo 33.355 udarnika i 1.117 racionalizatora i novatora. Sredinom marta 1949. u Beogradu je održan slet odlikovanih radnika Srbije.

Sidnikat u uslovima radničke
i komunalne samouprave 1950 - 1958.

Nova etapa u razvoju sindikata Srbije počela je juna 1950. godine kada je Narodna skupština FNRJ usvojila Osnovni zakon o upravljanju državnim i privrednim preduzećima i višim proizvodnim udruženjima od strane radnih kolektiva, popularno nazvan Zakon o samoupravljanju. Osnovni cilj je bio da društvenom proizvodnjom upravljaju neposredni proizvođači, jer su državna privredna preduzeća proglašena opštenarodnom imovinom kojom su, u ime društvene zajednice, upravljali radni kolektivi. Uvođenjem samoupravljanja i radničkih saveta koji su donosili bitne odluke o poslovanju, zaradama i drugim ekonomskim pitanjima sindikat je dobio novu ulogu: da mobiliše radničku klasu u borbi za veću proizvodnju (organizovanje radnih takmičenja i sl.), da se brine o zaštiti na radu, opismenjavanju i osposobljavanju samoupravljača za upravljanje preduzećima. Sindikat je imao značajnu ulogu u izboru radničkih saveta i njegovih organa. Pravilnike o platama donosili su radnički saveti, ali su uvek morali da se sporazumevaju sa višim organima sindikata. Radnici su bili raspoređeni u pet, a službenici u četiri kategorije, a rasponi plata bili su1:3,3. Pored toga, sindikat Srbije se u ovom periodu angažovao na otvaranju restorana jeftinije društvene ishrane u preduzećima, zatim na otvaranju zdravstvenih ambulanti u fabrikama, a pri sindikalnim organizacijama formirane su i prve pravne službe koje su pružale pravnu pomoć članovima sindikata u sporovima sa upravama preduzeća i ustanova.
Prvog maja 1950. izašao je prvi broj "Radnika" - organ Glavnog odbora SSJ za Srbiju. Izlazio je do 1958. godine, a tada je imao 34.000 pretplatnika.
Promenama koje su nastale uvođenjem samoupravljanja prilagođavao se sindikat Srbije i u organizacionom pogledu. Smanjivan je broj plaćenih funkcionera, jačao je volonterski rad, data je veća samostalnost sindikalnim podružnicama u preduzećima. Tada je delovalo 15 međusaveznih odbora sindikata: metalaca, grafičara, trgovaca, tekstilaca, saobraćajnih radnika, železničara, ugostitelja, zaposlenih u proizvodnji hrane, kožaraca, zdravstvenih radnika, hemičara, komunalaca, poljoprivrednih radnika, građevinara, drvodeljaca, PTT, zanatstva i društvenih ustanova.
Druga važna promena u položaju sindikata dogodila se 1953. godina osnivanjem Socijalnističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ). Umesto ranijeg Narodnog fronta, SSRN je postao front organizovanih socijalističkih snaga u koji je kao kolektivni član ušao i Savez sindikata. Od tada je sindikat morao svoje najvažnije aktivnosti i stavove da, u okviru SSRN, usklađuje sa Partijom, SUBNOR-om, organizacijom omladine, žena... S obzirom na uticaj koji je KPJ imala u okviru SSRN, i u društvu, uticaj Partije na sindikat postao je još veći i naglašeniji.
Razvojem komunalnog sistema, sredinom pedesetih godina, sindikat Srbije je svoju aktivnost usmerio na lokalne zajednice (komune). Mada je zadržan princip granskog organizovanja, težište aktivnosti bilo je na jačanju mesnih i sreskih sindikalnih veća. Tada je sindikat Srbije počeo intenzivnije da se bavi komunalnim uslugama, zdravstvenom zaštitom, stambenom izgradnjom i drugim pitanjima koja su bila u nadležnosti komuna. Na lokalnom nivou odlučivalo se i o tarifnim pravilnicima kojima su regulisane zarade, godišnji odmori i sl. Pravilnike su usvajali radnički saveti, ali su ih odobravala rukovodstva sindikata i lokalne vlasti u komuni. Sindikat se zalagao za to da lični dohoci zavise od produktivnosti rada i da se usklađuju sa troškovima života.
U ovom periodu u Beogradu je održan Treći kongres Saveza sindikata Srbije (od 25. do 27. januara 1954. godine). Uz učešće 268 delegata, Kongres je radio u četiri komisije: za opšta i organizaciona pitanja, za tarifnu politiku i radničko samoupravljanje, za obrazovanje i kulturu i za organizaciono - političku izgradnju i Statut. Delegati su izabrali Zemaljsko veće od 95 članova i Predsedništvo od 33 člana. Za predsednika Zemaljskog veća izabran je Dragi Stamenkovića, a za sekretara Dušan Šijan. Od februara 1956. godine, kada je održana godišnja skupština Saveza sindikata Srbije, umesto Zemaljskog birano je Repbličko veće (84 člana). Predsednik je i dalje ostao Dragi Stamenković, a za sekretara je izabran Dušan Puđa.
Krajem juna 1957. godine, u Beogradu je održan Prvi kongres radničkih saveta Jugoslavije. Osnovni zahtev kongresa je bio oslobađanje privede od državne kontrole, smanjivanje obaveza preduzeća prema zajednici, zatim, raspodela prema učinku i sl. Za delovanje sindikata u ovom periodu značajno je i donošenje Zakona o radnim odnosima (krajem 1957), koji je dao preduzećima širu samostalnost u rešavanju pitanja uslova rada, radnih odnosa... Lični dohodak je definisan kao dohodak preduzeća na čiju visinu odlučujući uticaj imaju radnici. Takođe, donet je i Zakon o raspodeli ukupnog prihoda i Zakon o penzijskom osiguranju. Početkom 1958. godine, o zadacima sindikta u novim uslovima raspravljano je na godišnjoj skupštini Saveza sindikata Srbije, na kojoj je izabrano Republičko veće i Predsedništvo. Za predsednika je izabran Dragi Stamenković, za potpredsednike Dušan Šijan i Momir Bošković, a za sekretara Dušan Puđa.

Reforme u oblasti privrede, raspodele dohotka
i samoupravljanja 1958 - 1974.

Značajnu prekretnicu u radu sindikata predstavljao je Četvrti plenum Centalnog veća SSJ, aprila 1958. godine, na kojem je za predsednika izabran Svetozar Vukmanović Tempo. Naime, on će narednih desetak godina, uz davanje primata granskim sindiktima nad teritorijalnim, sindikalnu aktivnost usmeriti prevashodno na pitanja raspodele dohotka, tarifnih pravilnika, analitičke procene radnih mesta, nagrađivanja po učinku i sl. Organizovana su brojna savetovanja o pomenutim temama, a u ove aktivnosti bio je, naravno, uključen i sindikat Srbije. Na plenumu Republičkog veća SSS, održanom juna 1961. godine, razmatrane su aktivnosti na izradi pravilnika o unutrašnjoj raspodeli koji će, kako je isticano, obezbediti da lični dohoci rastu prema porastu proizvodnje i produktivnosti rada. Jedno od značajnih pitanja bila je raspodela društvenog proizvoda izemeđu privrednih organizacija i države. Sindikat Srbije se zalagao da preduzećima ostane što veći deo ostvarenog dohotka.
Ustavom SFRJ iz 1963. godine samoupravljanje je proglašeno za neotuđivo ustavno pravo radnih ljudi. Sindikat je prvi put definisan kao dobrovoljna organizacija. U to vreme, težište aktivnosti sindikata Srbije bilo je na razvijanju neposrednog samoupravljanja u radnim organizacijama i formiranju ekonomskih jedinica kao oblika neposrednog učešća radnika u upravljanju. Posle donošenja Ustava počelo je uvođenje 42-časovne radne nedelje, za šta se sindikat uporno zalagao. Najpre je uvedeno u jednom broju preduzeća, a od 1964. godine u svim radnim kolektivima.
Početkom 1963. godine, u sindikatu je došlo do značajnih organizacionih promena. Dvadesetak granskih sindikata svedeno je na šest: Sindikat radnika industrije i rudarstva, Sindikat radnika poljoprivrede, prehrambene i duvanske industrije, Sindikat radnika građevinarstva i industrije građevisnkog materijala, Sindikat radnika saobraćaja i veza, Sindikat radnika uslužnih delatnosti, Sindikat radnika društvenih delatnosti.
Sredinom 1965. godine počelo je radikalnije reformisanje privrede: izvršena je devalvacija dinara, uveden nov dinar, zavedena restrikcija u kreditno-monetarnoj sferi, ograničena javna potrošnja, a rast ličnih dohodaka uslovljen porastom produktivnosti rada. Organizacije i organi sindikata Srbije aktivno su se uključili u propagiranje privredne reforme u radnim kolektivima u čemu su posebno bile angažovane sindikalne podružnice. U sprovođenju privredne reforme sindikat Srbije se naročito angažovao na povećanju proizvodnje i produktivnosti, pronalaženju unutrašnjih rezervi, poboljšanju standarda radnika. To je i vreme velikih integracija u privredi, izrade novih statuta i drugih normativnih akata u čemu je sindikat aktivno učestvovao. Afirmisane su radne jedinice kao mesto gde radni ljudi rešavaju pitanja dohotka, raspodele i sl. Međutim, reforma je imala i svoje naličje: mnoga preduzeća su beležila pad proizvodnje, porast zaliha, pad standarda radnika... Zato se sve češće javljaju obustave rada o čemu je počelo i javno da se raspravlja na sindikalnim i drugim forumima. Priznato je pravo radnika da se protiv birokratizma i drugih deformacija bore i obustavama rada. U 1964/65. godini, u Srbiji je organizovan 31 štrajk sa 2.157 učesnika.
Četvrti kongres Saveza sindikata Srbije održan je u Beogradu od 24. do 26. maja 1968. godine. Zanimljivo je da je između ovog i prethodnog kongresa prošlo 14 godina. U međuvremenu su držani plenumi i godišnje skupštine Republičkog veća SSS. Posle Dragog Stamenkovića, predsednici sindikata Srbije bili su Dušan Puđa (1962-1965), Simeon Zatezalo (1965-1966) i Dušan Bogdanov Senko (od 1996.) koji je i na Četvrtom kongresu izabran za predsednika Republičkog veća.
Početkom 70-ih godina, uvedeno je samoupravno sporazumevanje i društveno dogovaranje kao način regulisanja odnosa u raznim oblastima društvenog života. U donošenju samoupravnih sporazuma i društvenih dogovora, posebno onih koji su se odnosili na sticanje i raspoređivanje dohotka i ličnih dohodaka, sindikat je imao značajnu ulogu. Značajna aktivnost sindikata u 1972. godini bila je usmerena na formiranje i rad radničke kontrole, komisija za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu u preduzećima i ustanovama. Sistem samoupravnog regulisanja odnosa dograđen je 1974. godine uvođenjem samoupravnih interesnih zajednica (SIZ) kao oblika slobodne razmene rada i usaglašavanja interesa radnih ljudi i građana, proizvođača i potrošača, davalaca i korisnika usluga. U formiranju i radu samoupravnih interesnih zajednica sindikat je imao značajnu ulogu.

"Radnički ustav", ZUR i kriza
samoupravnog socijalizma 1974 - 1990.

Promene navedene u prethodnom poglavlju su toliko duboko zadirale u društveno-ekonomske i druge odnose da je bilo neophodno donošenje novog Ustava. Ustavi SFRJ i SR Srbije doneti su 1974. godine. Osnovni cilj je bio da se pored promena državnog ustrojstva, uspostave i razviju društveni odnosi u kojima će biti obezbeđena dominacija udruženog rada. Donošenjem Zakona o udruženom radu 1976. godine zaokružena je samoupravna organizacija preduzeća i ustanova. Sindikat Srbije bio je veoma angažovan u konstituisanju osnovnih, radnih i složenih organizacija udruženog rada, izboru samoupravnih organa i donošenju normativnih akata. Zakon je kodifikovao organizaciju preduzeća na načelima dogovorne ekonomije, neposrednog samoupravljanja, samoupravnog sporazume-vanja i društvenog dogovaranja.
U ovom periodu održana su dva kongresa Saveza sindikata Srbije. Na petom kongresu (1974) raspravljalo se o aktuelnim zadacima sindikata Srbije u borbi za jačanje socijalističkih samoupravnih odnosa, brži materijalni i društveni preobražaj. Za predsednika Veća izabran je Krsta Avramović, a za sekretara Borisav Veljković. Na Šestom kongresu (1978) za predsednika Veća izabran je Ilijaz Kurteši, a za sekretara Milun Tadić.
Ustav iz 1974. i Zakon o udruženom radu (1976) kodifikovali su organizaciju preduzeća i privrede na principima dogovorne ekonomije, neposrednog samoupravljanja, samoupravnog sporazumevanja i društvenog dogovaranja. Međutim, početkom 1980. godine javljaju se ozbiljni znaci ekonomske i društvene krize kao posledice neefikasne ekonomije i preterane atomizacije odlučivanja i upravljanja u državi i društvu. Prvo je nastala tzv. kriza spoljnog duga jer je od 1974. godine svako mogao da se po svom nahođenju zadužuje u svetu. Počeli su da se javljaju sve veći gubici u privredi, opadala je produktivnost rada, cene su sve brže rasle a zarade zaostajale za troškovima života. Sindikat i radnici su sve češće reagovali organizovanjem štrajkova tako da ih je u prvih devet meseci 1985. u Srbiji bilo 116.
Sve ozbiljnija ekonomska kriza podstakla je tokom 1987. godine rasprave o izmenama Zakona o udruženom radu. Dogovorna ekonomija bila je na izdisaju, a spas je viđen u tržišnoj privredi. Krajem 1988. godine donet je Zakon o preduzećima koji je ozakonio tržište kao osnovni regulator privrede, proklamovana je dobit kao osnovni cilj preduzeća, što je bila velika promena u odnosu na preduzeće kao samoupravnu organizaciju.
Privredna i društvena kriza i mere ekonomske stabilizacije bile su tema i dva kongresa Saveza sindikata Srbije koji su održani tokom 80-ih godina. Na Sedmom kongresu (1982) za predsednika Veća SSS izabran je Radisav Jovanović, a za sekretara Dobrosav Petrović, dok je na Osmom kongresu (1986) za predsednika izabran Novica Filipović, a za sekretara Dragoljub Dragošan.

Transformacija sindikata u interesnu,
dobrovoljnu i samostalnu organizaciju 1990 - 1998.

Aktivnost sindikata Srbije od 1990. do 1998. godine odvijala se u uslovima dramatičnih istorijskih zbivanja, duboke ekonomske krize, nestajanja starog i stvaranja novog društvenog, političkog, ekonomskog i pravnog sistema. Donošenjem novog Ustava Srbije (1989) ukinut je jednopartijski sistem sa dominantnom ulogom Saveza komunista, a uveden sistem višestranačkog parlamentarizma. Umesto socijalističkog samoupravljanja zasnovanog na društvenoj svojini i dogovornoj ekonomiji, nastajalo je novo zakonodavstvo i odnosi primereni svojinskom pluralizmu i tržišnoj ekonomiji. U novom ustavnom poretku promenjen je i položaj zaposlenih i sindikata. Umesto društvenog dogovaranja i samoupravnog sporazumevanja uveden je sistem kolektivnih ugovora i kolektivnog pregovaranja u kojem sindikat ima ulogu pregovarača koji zastupa svoje članove i zaposlene pred državom, poslodavcima i drugim socijalnim partnerima. U vrtlogu pomenutih i drugih događaja i promena, sindikat Srbije se i sam menjao. Osnovni pravac tih promena bilo je transformisanje od društveno-političke u interesnu i dobrovoljnu sindikalnu organizaciju, samostalnu u odnosu na državu, poslodavce i političke partije.
U organizacionom pogledu značajna aktivnost u ovom periodu vođena je na reučlanjivanju članstva s obzirom na to da su se pojavili nezavisni i drugi sindikati. Akcija je počela krajem 1990. godine i tokom naredne dve godine oko 90 odsto zaposlenih izjasnilo se za učlanjenje u Savez sindikata Srbije.
Za delovanje sindikata u ovom periodu posebno je bilo značajno donošenje prvog Opšteg kolektivnog ugovora koji su 28. novembra 1990. godine potpisali u ime Veća SSS Tomislav Milenković, u ime RIV-a Stanko Radmilović i u ime Privredne komore Mihailo Milojević. Posle toga usledilo je donošenje granskih i pojedinačnih kolektivnih ugovora.
Sindikat Srbije razvio je veoma široku aktivnost za osposobljavanje sindikalnih aktivista za kolektivno pregovaranje sa državom, poslodavcima i drugim socijalnim partnerima.
Ekonomska kriza koja karakteriše devedesete godine, naročito u vreme sankcija Saveta bezbednosti UN, najviše je pogađala radnike. Kao posledica toga, štrajkovi su bili gotovo svakodnevna pojava. Najčešći povodi za štrajkove bile su restriktivne vladine mere, ograničavanje zarada, neredovna isplata zarada, nekontrolisan rast cena i sl. U ovom periodu (1991) organizovan je i prvi generalni štrajk u Srbiji (metalaca i tekstilaca) posle Drugog svetskog rata.
Delovanje sindikata u ovom periodu karakteriše i angažovanje na donošenju sistemskih zakona: na saveznom nivou, polovinom 1996. godine, Savezna skupština je usvojila Zakon o preduzeću, Zakon o osnovama promene vlasništva društvenog kapitala, Zakon o osnovama radnih odnosa, Zakon o štrajku i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Krajem 1996. Narodna skupština Srbije usvojila je Zakon o radnim odnosima, Zakon o izmenama i dopunama zakona o zapošljavanju i ostvarivanju prava nezaposlenih lica i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Posebno mesto u zakonodavnom sistemu imao je Zakon o svojinskoj transformaciji usvojen jula 1997. Sistem radnog zakonodavstva u Srbiji praktično je zaokružen zaključivanjem novog Opšteg kolektivnog ugovora maja 1997. godine. U vezi sa primenom ovih zakona u sindikatu Srbije organizovano je kontinuirano osposobljavanje sindikalnih rukovodstava i aktivista.
Posle osmogodišnjih rasprava o odnosu teritorijalnog i granskog organizovanja na Jedanaestom kongresu Saveza sindikata Srbije usvojen je Statut kojim su ojačane pozicije granskih sindikata, ukinuto dvojno članstvo, a u okviru Saveza sindikata Srbije više se ne mogu organizovati drugi savezi na teritorijalnom principu. Za odnos teritorijalnog i granskog principa organizovanja bitna je odredba Statuta da u većima Saveza sindikata na svim nivoima nema teritorijalne zastupljenosti već sve članove daju granski sindikati. Na ovom kongresu za predsednika je ponovo izabran Tomislav Banović, za sekretara Slobodan Jovanović, a prvi put su izabrani potpredsednici Veća SSS: Dobrica Savić, Radoslav Ilić i Milenko Smiljanić.








Ova prezentacija je optimizovana za rezolucije od 800x600px i više, kao i za sve čitače novije generacije.
Verzija na Srpskom English version