IZ ISTORIJE
SINDIKALNOG POKRETA
* OBELEŽAVANjE STOGODIŠNjICE SAVEZA SINDIKATA SRBIJE
Savez samostalnih sindikata Srbije je, maja 2003. godine,
obeležio stogodišnjicu osnivanja Radničkog saveza, prve sindikalne
centrale u Srbiji.
Obeležavanje ovog značajnog jubileja trajaće tokom godine
a u pripremi je i poseban program, koji će inicirati sindikalne
aktivnosti u vezi sa tim. Povodom jubileja, Veće Saveza samostalnih
sindikata Srbije izdaće monografiju «Sindikat Srbije 1903
– 2003».
Monografija, obima 250 strana sa ilustracijama i fotografijama,
sadržaće prikaz nastanka i razvoja Sindikata Srbije, od prvih
radničkih udruženja i sindikalnih organizacija u 19. veku
do 12. kongresa Saveza samostalnih sindikata Srbije i prijema
našeg Saveza u Svetsku konfederaciju rada. Pored praćenja
razvoja Sindikata Srbije u celini u datim istorijskim i društvenim
okolnostima, Monografija će obuhvatiti nastanak i razvoj svih
strukovnih sindikata i oblika teritorijalnog organizovanja.
Specifičnost ove Monografije je u tome što će to biti prvi
celoviti prikaz istorijata Sindikata Srbije u periodu dugom
vek i po, sve do današnjih dana.
Donoseći odluku o izdavanju Monografije «Sindikat Srbije 1903
– 2003.», Veće SSS Srbije je imalo u vidu da će poznavanje
bogate tradicije i iskustava Sindikata Srbije znatno doprineti
boljem razumevanju sadašnjosti i budućnosti Sindikata Srbije.
Polazeći od uobičajene prakse u izdavanju ovakvih publikacija,
dogovoreno je da se deo sredstava za pripremu i štampanje
Monografije pribavi pretplatom sindikalnih organiazcija, organa
i pojedinačnih članova.
PREGLED NASTANKA I RAZVOJA SINDIKATA
I SAVEZA SINDIKATA SRBIJE 1903 – 1998.
U naslov ovog pregleda stavljena je 1903. godina – tada
je formiran Radnički savez, prva organizacija i organ na nivou
sindikata Srbije, ali je u njoj ukratko obrađen i period pre
1903. godine.
Nit koja u jednu celinu povezuje razvoj sindikata u periodu
dužem od 100 godina jeste organizacioni razvoj sindikata Srbije,
propraćen prelomnim događajima ( na primer, formiranje saveza,
donošenje prvog Zakona o radnjama, pojedini kongresi, uvođenje
samoupravljanja, generalni štrajkovi i sl.), kao i najvažnije
aktivnosti koje su karakteristične za određene istorijske
etape.
Periodizacija radničkog i sindikalnog pokreta data je u sledećim
etapama:
1. nastanak prvih radničkih i sindikalnih organizacija u Srbiji
krajem druge polovine 19. veka i formiranje sindikalnih saveza;
2. osnivanje Radničkog saveza Srbije i njegovo delovanje do
Prvog svetskog rata;
3. delovanje sindikata Srbije između dva svetska rata u uslovima
oštre klasne borbe, diktature i čestih zabrana rada sindikata
i levičarskog pokreta (1919 – 1940);
4. režimski sindikati u vreme Drugog svetskog rata i njihovo
delovanje u periodu 1941-1944;
5. obnova rada sindikata posle Drugog svetskog rata i njegovo
delovanje u sledećim periodima:
1945 – 1950 – obnova ratom opustošene zemlje,
1950 – 1958 – uvođenje radničke i komunalne samouprave,
1958 – 1974 – privredne i društvene reforme i počeci
tržišne privrede,
1974 – 1980 – sprovođenje Zakona o udruženom radu,
1980 – 1990 – počeci duboke društvene, državne i ekonomske
krize,
1990 – 1998 – raspad SFRJ, sankcije, nastanak višestranačkog
sistema i sindikalnog pluralizma; transformisanje sindikata
i Saveza sindikata Srbije od društveno-političke u interesnu
organizaciju zaposlenih.
UVOD
Nastanak radničkog pokreta u Srbiji vezan je za sedamdesete
godine 19. veka. U to vreme Srbija je bila poluvazalna država
Otomanske imperije – plaćala je danak Turskoj sve do 1878.
godine, kada je odlukom Berlinskog kongresa proglašena nezavisnom
i suverenom državom.
Šezdesetih godina prošlog veka Srbija je bila pod monarhijskom
vlašću Mihaila Obrenovića. Posle atentata na kneza Mihaila
1868. dolazi namesnička vlada, koja naredne godine donosi
Ustav. Ređaju se događaji: dva srpsko turska rata između 1876
– 1878. godine; proglašenje Kraljevine 1882; Timočka buna
1883 ; srpsko-bugarski rat 1885. Godine 1888/89 donet je Ustav,
koji je predstavljao političku pobedu buržoazije nad kraljem
i uspostavljanje parlamentarne demokratije. Posle državnog
udara Aleksandra Obrenovića 1893.godine ( i povratka kralja
Milana u Srbiju), zbačeno je namesništvo, pa je ovaj relativno
napredni ustav bio ukinut 1894.godine, a vraćen reakcionarni
iz 1869.godine. Lični režim Aleksandra Obrenovića, čiji se
antinarodni karakter povremeno menjao (npr. Oktroisani ustav
iz 1901) trajao je sve do Majskog prevrata 1903. godine.
U doba vladavine poslednjeg Obrenovića počinje da se razvija
i radnička klasa koja živi u veoma teškim uslovima. Od 1895.
godine ona počinje postepeno da se izgrađuje i osamostaljuje
kao klasa proletarijata i zato prekida svoju raniju vezu sa
zanatlijama kao poslodavcima.
Privreda u zemlji nije mogla da se razvija u onoj meri u kojoj
se to želelo. Srbija je u izvoznoj trgovini potpuno zavisila
od Austro-Ugarske, koja je pomoću železničkih tarifa uspela
da blokira celokupnu izvoznu i uvoznu trgovinu Srbije, ne
samo sa Austro-Ugarskom nego i sa ostalim evropskim državama.
Politika Austro-Ugarske bila je usmerena na to da Srbija ostane
i dalje poljoprivredna zemlja, iz koje će ona po jeftinim
cenama nabavljati zemljoradničke i stočarske proizvode, kao
i rudno bogatstvo za svoja industrijska preduzeća.
Srbija je u vreme pojave radničkog pokreta bila malobrojna
zemlja u kojoj je 1874.godine živelo samo 1.358.890 stanovnika.
Beograd je bio jedina varoš sa više od 10.000 žitelja – imao
je 27.605 stanovnika. Tadašnji provincijski centri, Požarevac,
Kragujevac i Smederevo imali su: 6909; 6.663 i 5.107 stanovnika.
Za narednih 26 godina odnosno toliko ih je bilo 1900.godine,
broj stanovnika Srbije narastao je na 2.492.882 , a Beograda
na 69.769. Tada je u Srbiji bilo još sedam gradova sa preko
10.000 stanovnika: Niš, Kragujevac, Leskovac, Požarevac, Šabac,
Vranje i Pirot.
Srbija je do Prvog svetskog rata, pa i kasnije, bila izrazito
seljačka zemlja (1874. godine bilo je 89,8 odsto seoskog stanovništva,
a 1895. godine 86,2 odsto). Glavno zanimanje bila je zemljoradnja.
Na početku osme decenije 19. veka u Srbiji je postojala veoma
skromna industrija. Prva parna mašina pojavila se tek 1863.godine.
Najveće industrijsko preduzeće u to doba bila je fabrika oružja
i pirotehnike u Kragujevcu, koja je 1870. godine imala oko
600 radnika.
Razvitak kapitalizma u Srbiji doveo je do osetnog klasnog
raslojavanja ne samo zemljoradnika već i čitavog srpskog društva.
Krajem 19. i početkom 20.veka u Srbiji nalazimo čista kapitalistička
industrijska i rudarska preduzeća i prilično razvijene kapitalističke
odnose među zanatlijama, naročito u Beogradu. Istovremeno
je i sve veći broj najamnih radnika. Godine 1890. bilo ih
je registrovano u Srbiji 63.469, a 1900. godine – 81.411,
ali se procenjuje da ih je bilo oko 100.000. Znači, za jednu
deceniju porast najamnih radnika je veći od jedne četvrtine,
odnosno 28,3 odsto.
Sve ovo pokazuje da je širenje kapitalističkih odnosa proizvodnje
menjalo socijalnu strukturu stanovništva, povećavalo broj
najamnih radnika, zaoštravalo klasne odnose i stvaralo preduslove
za organizovanu borbu proletarijata i početak razvitka radničkog
i sindikalnog pokreta.
Demonstracije iz 1876. godine u Kragujevcu, poznate pod imenom
“Crveni barjak”, u kojima su učestvovali i radnici Topolivnice,
ukazale su na jednu novu snagu koja će postati nosilac progresa
– na pojavu radničke klase u specifičnim društveno-ekonomskim
i političkim prilikama Srbije – na početku svoga kapitalističkog
razvitka.
Začeci radničkog pokreta u Vojvodini vezani su za osamdesete
godine 19. veka i bili su pod direktnim uticajem Pešte. Zbog
toga što se industrija u Vojvodini razvijala sporo, jer je
Vojvodina služila uglavnom kao zemljoradničko-stočarska oblast,
usporeno je rastao i industrijski proletarijat. Radnici u
industriji živeli su bolje od poljoprivrednih radnika-nadničara,
a i od radnika u zanatskim radionicama. Zato su se u Vojvidini
prvo organizivali poljoprivredni radnici, a zatim zanatski
i industrijski. Njihove organizacije služile su u početku
samo za uzajamnu pomoć, a kasnije su tražile i bolje uslove
rada.
Prvo su počeli da se organizuju obućarski radnici u Vršcu
1873.godine, a veće radničko udruženje za uzajamnu pomoć osnovano
je 1878.godine u Bečkereku. Poljoprivredni radnici otpočeli
su da stvaraju svoje organizacije osamdesetih godina 19.veka,
a među prvima je bila organizacija u Senti. Centar pokreta
za Banat bio je u Srpskom Elemiru.
Sve do 1901.godine Srbi u Vojvodini nisu imali svoj poseban
radnički pokret ( bili su u zajednici sa Mađarima), ali su
u Pešti štampali list “Narodni glas” na srpskom jeziku.
ZNAČAJNIJI DATUMI IZ ISTORIJE RADNIČKOG
I SINDIKALNOG POKRETA U SRBIJI
Radnički pokret do formiranja
sindikalnih saveza
Prva radnička sindikalna organizacija u Srbiji je Društvo
opančarskih radnika za umno razviće i bratsku pomoć. Društvo
je osnovano u Beogradu, 28. januara 1896.godine, a potvrđeno
27. februara naredne godine.
Prethodila su sindikalana organizovanja u vidu kooperativnih
društava ( početkom sedamdesetih godina ). U Beogradu je marta
1870. godine osnovana Prva stolarsko-bravarska družina. Uporedo
sa ovim, osnivana su i potporna društva u cilju osiguranja
radnika u slučaju otkaza, povreda na radu, bolesti, smrti
i drugo. Prvo ovakvo potporno društvo organizovali su krojački
radnici 22. aprila 1875.godine, a krajem iste godine osnovana
je Družina tipografskih radnika u Beogradu. Slična društva
osnivana su i u drugim gradovima u Srbiji ( Kragujevcu, Šapcu,
Smederevu, Valjevu i dr.). Zanatlijsko udruženje je na skupštini,
održanoj 25 i 26 oktobra 1892.godine, uz učešće više od 2.000
delegata iz cele Srbije, osnovalo Srpski zanatlijsko-radnički
savez. Oko ove organizacije i njenog lista “Zanatlijski savez”
okupila su se sva zanatlijsko-radnička društva, a razvila
se i aktivnost na stvaranju novih udruženja takvog tipa u
unutrašnjosti.
1897 - Radničko društvo u Beogradu. Početkom devedesetih
godina kooperativna društva stekla su konture klasične sindikalne
organizacije, tako da su radnička društva osnivana širom Srbije.
Posle više pokušaja, 11. aprila 1897. godine osnovano je Radničko
društvo u Beogradu. Iste godine osnovano je i u Pirotu.
U Beogradu su 1. aprila 1897. godine pokrenute “Radničke novine”
i izlazile su do 6. juna iste godine. Glavni urednik bio je
J. Skerlić.
Međutim, kraj prošlog veka prošao je u znaku diktatorskog
režima u kojem je bila zabranjena svaka aktivnost radničkih
organizacija. Na samom početku ovog veka, u nešto izmenjenim
okolnostima, ponovo je oživela ideja o osnivanju opšteradničkih
društava. Na radničkom zboru, januara 1901, doneta je odluka
o osnivanju “Beogradskog radničkog društva” čija su Pravila
vlasti potvrdile 9. marta iste godine. Odmah posle osnivanja,
Beogradsko radničko društvo angažovalo se na formiranju strukovnih
sindikalnih organizacija, što se može uzeti kao početak nastajanja
modernog radničkog sindikalnog pokreta u Srbiji.
Formiranje sindikalnih saveza
Prvi dani 20. veka protiču u znaku formiranja modernog radničkog
sindikalnog pokreta u Srbiji. U periodu od 1900. do 1903.
godine osnovano je šest sindikalnih organizacija – saveza:
građevinskih radnika, metalskih radnika, drvodeljaca, šivačkih,
trgovačkih pomoćnika, tipografskih radnika.
1901 - Osnivački zbor Saveza građevinskih radnika. Dana
24. juna održan je osnivački zbor Saveza građevinskih radnika
u kafani “Ruska kruna”.
Na zboru su prihvaćena Pravila u kojima se kaže da je cilj
Saveza da štiti interese svojih članova i da im pruža materijalnu
i moralnu pomoć. Izabrana je privremena uprava. Savez su osnovali
radnici koji rade na građevinama: zidari, kaldrmdžije, kamenoresci
i bunardžije, a sedište je bilo u Beogradu.
Redovni članovi Saveza mogli su postati punoletni građevinski
radnici koji plate jedan dinar upisnine i 0,20 dinara nedeljne
članarine. U tom periodu dnevna zarada iznosila je jedan dinar.
Upravu Saveza sačinjavali su: Mihailo Perović, predsednik,
Ranko Živković, sekretar, Jozef Gara, Luka Pavićević i Gruja
Lukić.
Savez građevinskih radnika Srbije osnovan je 23. septembra
1901 godine.
Osnivački zbor Saveza metalskih radnika. Posle agitacionog
zbora početkom jula, održan je drugi zbor 8. jula 1901 godine
u kafani “Ruska kruna”, na kome je referisao Lazar Marjanović,
limarski radnik. Na zboru su prihvaćena Pravila Saveza metalskih
radnika i izabrana privremena uprava, s predsednikom Lazarom
Marjanovićem. Pravila je, shodno zakonskim propisima, potpisalo
deset članova osnivača. Posle potvrde Pravila, 12. septembra
1901. godine otvoren je upis u Društvo i time je počeo njegov
dalji kontinuirani rad. Prva redovna skupština Saveza održana
je 22. februara 1902. godine i Društvo je tada brojalo 90
redovnih i pet vanrednih članova. U martu iste godine na skupštini
je prihvaćen predlog da svi članovi budu upisani u Beogradsko
radničko društvo.
Osnivački zbor Saveza drvodeljskih radnika. Drvodeljski radnici
su među prvima prihvatili ideju o udruživanju u klasnoborbene
radničke organizacije. U periodu mart- jun 1901. godine, u
Beogradsko radničko društvo upislo se 95 drvodeljskih radnika.
Zbor drvodeljskih radnika održan je 29. jula 1901.godine u
“Radničkoj kasini”, na kome je doneta odluka o osnivanju Saveza
drvodeljskih radnika. Prihvaćena su Pravila Saveza i izabrana
privremena uprava, kojom je rukovodio Nikola Veličković, afirmisani
aktivista iz redova radnika. Do kraja 1901. upisalo se 50
redovnih i jedan vanredni član.
Osnivanje Saveza šivačkih radnika. Definitivna odluka o osnivanju
Saveza doneta je na zboru održanom 28. aprila 1902.godine.
Izabran je odbor za izradu Pravila i sazivanje novog zbora.
Pravila su prihvaćena na zboru kojim je rukovodio Mihailo
Milčić 19. maja 1902.godine. Tada je izabrana privremena uprava
i otvoren upis u Savez.
Osnivački zbor Udruženja trgovačkih pomoćnika. Na zboru od
26. avgusta 1901. godine, održanom u kafani “Transval”, prihvaćena
su Pravila i izabrana privremena uprava. Pravila su potvrđena
19. decembra iste godine, od kada je Udruženje moglo normalno
da radi. Već 20. aprila 1902. godine u Udruženje se upisalo
96 članova iz Beograda i devet iz unutrašnjosti.
Osnivanje družine tipografskih radnika. Posle nekoliko pokušaja,
održan je krajem februara 1901. godine vanredni zbor, na kome
su izvršene izvesne izmene Pravila i izabrana uprava s predsednikom
Dušanom Ilićem. Posle potvrde Pravila otvoren je upis
u Društvo maja 1901.godine. Već 1902. godine Družina je imala
112 članova i sva obeležja savremene sindikalne organizacije.
Posle demonstracija održanih 23. marta 1903. godine u Beogradu,
kralj Aleksandar Obrenović izvršio je državni udar u noći
između 24. i 25. marta 1903.godine, pri čemu je nastupila
još oštrija reakcija koja je posebno pogodila socijalistički
radnički pokret.
Istina, vlast nije zabranila rad sindikata i opšteradničkih
društava, već ih je stavila pod prismotru i pokušala da osnuje
takozvane žute sindikate, pod okriljem režima.
Kao reakcija radnika i njihovih saveza na namere režima ubrzavaju
se aktivnosti na osnivanju Radničkog saveza kao zemaljske
centrale svih sindikalnih i opšteradničkih organizacija u
Srbiji.
Osnivanje Radničkog saveza Srbije
i aktivnosti do Prvog svetskog rata
1903 - Radnički Savez Srbije osnovan je 15. maja 1903. godine,
a potvrđen od vlasti četiri dana kasnije. Ovaj datum se uzima
kao dan faktičkog osnivanja Radničkog saveza jer su tada,
kao osnivači, Pravila potpisala po dva predstavnika: Saveza
metalskih radnika, Saveza građevinskih radnika, Udruženja
trgovačkih pomoćnika, Družine tipografskih radnika, Saveza
drvodeljskih radnika i Beogradskog radničkog društva.
Posle Majskog prevrata dolazi period brzog i burnog razvitka
socijalističkog radničkog pokreta. U prvom broju obnovljenih
«Radničkih novina» od 13. juna 1903. godine objavljen je poziv
Radničkog saveza za održavanje Prvog kongresa ove centralne
radničke organizacije 20. jula 1903. godine. Takođe je zakazan
i Osnivački kongres Srpske socijaldemokratske stranke.
Oba zakazana kongresa, Prvi kongres Radničkog saveza i Osnivački
kongres Srpske socijaldemokratske stranke, održana su istog
dana, 20. jula 1903. godine.
PRVI KONGRES Radničkog saveza Srbije održan je 20. jula
1903. godne u sali beogradskog hotela “Bulevar”, danas bioskop
“Balkan”. Kongres je definitivno konstituisao Radnički savez
Srbije. Kongresu je prisustvovalo 106 delegata iz 33 radničke
organizacije iz cele Srbije. Referat je podneo Radovan Dragović.
Konges je usvojio Pravilnik Saveza, doneo odluku da “ Radničke
novine “ budu organ Saveza (osnovane 1897. godine), usvojio
rezoluciju o opštem i obaveznom osiguranju radnika i izabrao
Upravu – predsednici: Dragiša Lapčević i Nikola Veličković
i sekretari: dr Kosta Jovanović i Radovan Dragović.
Prvi kongres Radničkog saveza predstavlja prelomni i po mnogo
čemu jedan od najznačajnijih događaja u bogatoj istoriji radničkog
pokreta Srbije. Njime se završava proces formiranja jedinstvenog
radničkog pokreta u Srbiji, organizovana borba radničke klase
ulazi u nov, viši period razvitka. Na Kongresu su se prvi
put sastali predstavnici klasnoborbenih radničkih organizacija
iz cele Srbije, ne samo radi ujedinjavanja i organizacionog
učvršćivanja radničkog pokreta već i radi usvajanja programskih
načela i zauzimanja stavova o pitanjima koja su bitno uticala
na položaj radnika i zahtevala veće angažovanje sindikata.
“Radnička škola”. Na inicijativu Radovana Dragovića u Beogradu
je u jesen 1903. godine osnovana “Radnička škola”, prva sindikalna
škola za aktiviste u Srbiji. Školu je završilo 15 aktivista.
Po ugledu na Sindikalnu školu u Beogradu, koja je nastavila
rad i u narednom periodu, od septembra 1904. do 1912. godine
otvorene su škole u: Kragujevcu, Jagodini, Šapcu, Nišu, Smederevu,
Leskovcu, Požarevcu, Valjevu, Negotinu, selu Rutevcu kod Aleksinca,
Lazarevcu, Zaječaru, Paraćinu, Užicu i Prokuplju. Dakle, do
početka balkanskih ratova 1912. godine, u Srbiji se formiralo
i radilo 17 sindikalnih škola.
1904 - DRUGI KONGRES Radničkog saveza Srbije održan je 28.
marta 1904.godine u Beogradu. Kongresu su prisustvovala 163
delegata. Za predsednika Kongresa izabran je Luka Pavićević,
za potpredsednika Milan Stojanović, a za sekretare: Branislav
Pavlović i Dušan Cekić. Glavni referat o sindikalnim organizacijama
podneo je Dimitrije Tucović, a izloženo je još sedam referata
o različitim pitanjima iz sindikalne prakse. Na Kongresu su
usvojene: rezolucija o sindikatima, rezolucija o potrošačkim
zadrugama i izabran Upravni i Nadzorni odbor Radničkog saveza.
U Upravni odbor izabrani su: Luka Pavićević, predsednik, Dragoljub
Jovanović, Čeda Mišković, Vukašin Cvetković, Sava Kovačević,
Laza Petrović, Dušan Cekić, Ranko Živković i Milan Perkić.
U vreme održavanja Kongresa postojalo je 15 saveza i 27 opštih
radničkih društava, sa ukupno 2000 članova sindikata.
Nova pravila strukovnih sindikalnih saveza. Za doslednu
reorganizaciju pokreta i oživotvorenje usvojenih principa
bilo je neophodno doneti nova pravila strukovnih sindikalnih
saveza, sastavljena u duhu odluka Drugog kongresa. Zbog toga
je Radnički savez, aprila 1904. godine, formirao Odbor za
izradu sindikalnih pravila, koji je radio pod rukovodstvom
Dimitrija Tucovića.
Tokom juna 1904. godine strukovni sindikati uradili su i usvojili
nova pravila, koja su juna - jula iste godine podneli ministru
narodne privrede na potvrdu. Posle upornog insistiranja sindikalnog
rukovodstva, ministarstvo je bilo prinuđeno da nađe neko rešenje,
bez obzira na to što posebnim propisima nije bilo ozakonjeno
koaliciono pravo radnika, pa prema tome ni osnivanje njihovih
sindikata. Na taj način nova pravila strukovnih sindikata
postala su pravosnažna. Radnici su prvi put od nadležnog državnog
organa dobili garanciju da imaju pravo na udruživanje.
Glavni radnički savez je aprila 1904. godine stupio u Međunarodni
sindikalni savez i postao član Međunarodnog sindikalnog sekretarijata
u Berlinu. Strukovni sindikalni savezi uspostavljali su nove
i jačali postojeće veze sa srodnim sindikatima u pojedinim
zemljama, a postepeno i sa odgovarjućim međunarodnim strukovnim
sindikalnim savezima.
Prvomajska proslava. Rukovodstvo radničkog pokreta preduzelo
je sve mere da se 1904. godine praznik rada najsvečanije obeleži,
tim pre što se radilo o prvoj prvomajskoj proslavi posle osnivanja
Radničkog saveza. Sve beogradske radničke orgnizacije izabrale
su u martu iste godine poseban odbor koji je izvršio potrebne
pripreme. Objavljena je agitaciona brošura i majski spis “Prvi
maj 1904” koji je uredio Dimitrije Tucović. Proslava je održana
u znaku borbe proletarijata za ostvarivanje njegovih sledećih
zahteva: osam časova dnevnog rada, radničko zaštitno zakonodavstvo,
sloboda udruživanja, opšte pravo glasa, uništenje tiranije
klase nad klasom i naroda nad narodom. Zbor sa više od 6.000
učesnikae održan je u Topčideru.
1905 - TREĆI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je
6. i 7. juna 1905. godine u Kragujevcu. Za predsednika Kongresa
izabran je Luka Pavićević, a za potpredsednika Sreten Savić.
Referat o novim sindikalnim pravilima podneo je Dimitrije
Tucović. Na Kongresu su usvojene rezolucije i nova sindikalna
Pravila. U članu 1. Pravila kaže se da “radnički sindikati
u Srbiji sklapaju Glavni radnički savez, koji je predstavnik
celokupnog sindikalnog pokreta u zemlji”. Od mesnih sindikata
nastali su zemaljski sindikalni savezi, a članovi opštih društava
u unutrašnjosti razišli su se po strukama i obrazovali sindikalne
pododbore i povereništva. Opšta društva ukinuta su u 18 varoši
u Srbiji. Zemaljske sindikalne organizacije i pododbori osnivaju
sindikalna veća.
U Upravni odbor GRS izabrani su: Luka Pavićević, Sava Kovačević,
Nikola Marčetić, Albert Firt, Ranko Živković, Vlada Glavinić
i Laza Jovin.
U periodu od godinu dana Glavni radnički savez je uvećan,
i činili su ga 17 saveza i pet udruženja, sa oko 4.500 članova
sindikata.
Savez je stupio u međunarodnu zajednicu svih sindikalnih zemaljskih
centrala.
Beogradsko sindikalno veće. U Beogradu je 1905. godine osnovano
Beogradsko sindikalno veće, koje je sve do Prvog svetskog
rata imalo funkciju centralnog sindikalnog veća Srbije. Sačinjavali
su ga predstavnici uprava svih strukovnih sindikata, sem opančarskog
čije je sedište bilo u Kragujevcu.
Do kaja 1905. godine, sindikalna veća kao kolektivni i rukovodeći
organi za pojedina mesta formirana su u Kragujevcu, Šapcu,
Obrenovcu, Zaječaru i Smederevu. U Pravilima usvojenim na
Trećem kongresu Glavnog radničkog saveza stoji da su strukovni
sindikati, savezi i pododbori u unutrašnjosti bili dužni da
osnivaju zajednička sindikalna veća radi rešavanja opštih
pitanja i obavljanja zajedničkih poslova. Veća su sačinjavali
predsednici i sekretari pododbora i povereništava u jednom
mestu i poverenici Glavnog radničkog saveza.
U toku 1905. godine organizovano je 37 štrajkova sa preko
2000 učesnika, što je za ondašnje prilike u Kraljevini Srbiji
bio veliki uspeh sindikalno organizovanih radnika. Prvi štrajk
organizovan je u Beogradu još 1842. godine, a štrajkovali
su tipografski radnici Državne štamparije, tražeći povoljnije
uslove rada.
1906 - Prvomajska obustava rada. Jedna od najsnažnijih manifestacija
koju su u ovom periodu izveli organizovani beogradski radnici,
gde su sindikati masovno učestvovali, bila je prvomajska proslava,
odnosno obustava rada 1. maja 1906. Pošto je te godine prvomajska
proslava padala u radni dan, sindikalno rukovodstvo, kao i
sve radničke organizacije, uložile su maksimalne napore da
obustava rada bude što uspešnija. Radnička povorka brojala
je 4.141 učesnika i u u njoj su bili predstavnici 20 beogradskih
strukovnih sindikata i rukovodstvo Glavnog radničkog saveza.
1907 - Privredna kriza.Privredu Srbije zahvatila je ozbiljna
kriza koja je kulminirala upravo u ovoj i narednoj godini.
Kriza je još više pojačana u jesen 1908.godine, posle aneksije
Bosne i Hercegovine od strane Austo-Ugarske. U ovim, znatno
težim uslovima privređivanja, poslodavci su svim silama nastojali
da posledice krize prebace na teret radničke klase.
Duboka kriza sindikalnog pokreta manifestvovala se osetnim
opadanjem broja članova, propadanjem pododbora, pasivizacijom
strukovnih organizacija, neslaganjem u rukovodstvu pokreta,
delovanjem opozicionih struja i dr. Tako su na kraju 1907.
godine 22 strukovna sindikata imala 101 pododbor sa svega
2.881 članom u celoj Srbiji, što znači da je broj sindikalnih
članova opao u odnosu na 1906. čak za 46 odsto.
ČETVRTI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je od 22.
do 24. aprila 1907. godine u Beogradu. Referat i predlog rezolucija
podneo je Dimitrije Tucović. Na Kongresu je usvojena rezolucija
o tarifama i štrajkovima koja je regulisala zaključivanje
tarifnih ugovora i uslove i načine vođenja štrajkova; i rezolucije
o sindikalnoj štampi i statistici.
Četvrti kongres dao je vidan doprinos utvrđivanju sindikalne
politike o nekoliko bitnih pitanja koja su predstavljala suštinu
sindikalne borbe radničke klase, što se vidi i iz karaktera
usvojenih rezolucija.
U Upravu GRS izabrani su: Luka Pavićević, predsednik, Ilija
Milkić, sekretar i članovi Laza Jovin i Mijajlo Paunović.
Broj saveza u to vreme narastao je na 25, sa blizu 6.000 članova.
Štrajk u Šećerani. Početkom 1907. godine (13.februara) objavljen
je početak štrajka radnika u Fabrici šećera na Čukarici. Povod
je bio otkazivanje tarife koja je potpisana aprila 1906. godine
kojom su bili regulisani radni odnosi i priznat sindikat.
U štrajku je učestvovalo oko 500 radnika. Štrajk je ugušen
angažovanjem vojske i policije.
Iste godine organizovana su 23 štrajka u Srbiji u kojima je
učestvovalo preko 2.500 radnika.
1908 - Sindikalna i partijska škola. U jesen 1908. godine
organizovana je u Beogradu stalna zajednička sindikalna i
partijska škola. Zadatak škole bio je da teorijski i praktično
radi na obrazovanju radnika iz oblasti sindikalne i socijalističke
borbe. Predavanja u školi držali su najistaknutiji funkcioneri
pokreta: Dimitrije Tucović, Dragiša Lapčević, Triša Kaclerović,
Dušan Popović i drugi.
1909 - PETI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je 29-
31. marta 1909. godine u Beogradu. Referate i predloge rezolucija
podneli su Luka Pavićević i Dimitrije Tucović. Kongres je
posebnu pažnju posvetio sređivanju unutrašnjeg stanja u sindikalnim
organizacijama i formiranju centralne instance za sve opšte
akcije radničkog pokreta u Srbiji.
U Upravu GRS izabrani su: Luka Pavićević, predsednik, Ilija
Milkić, Ranko Živković, Mijailo Paunović, Aleksa Majdančević,
Milan Kostantinović, Nikola Marčetić.
Broj saveza smanjen je na 22 ( u odnosu na prethodni kongres),
a članstvo na oko 3.500. Na ovo smanjenje članstva i organizacija
uticala je privredna kriza, političke prilike i jedan broj
propalih štrajkova u Beogradu i unutrašnjosti Srbije.
1910 - Zakon o radnjama. Krajem 1910. godine ( 12. decembra
), pred Narodnom skupštinom u Beogradu održane su demonstracije
u kojima je, na poziv uprava Srpske socijaldemokratske partije
i glavnih radničkih saveza, učestvovalo oko 12.000 ljudi.
Predsedniku Narodne skupštine predat je “Memorandum radničke
klase za Vladu i Narodnu skupštinu”.
Iste godine je u Narodnoj skupštini, kao rezultat dugogodišnje
uporne borbe radnika, usvojen čuveni Zakon o radnjama. Ovaj
zakon je regulisao socijalno radničko zakonodavstvo.
U ovoj godini organizovano je 47 štrajkova, od kojih je 77
odsto završeno uspešno. Broj učesnika bio je 1.012.
Otvaranje Radničkog doma u Beogradu. Ideju o podizanju Radničkog
doma prihvatile su radničke organizacije još januara 1904
godine, a na Drugom kongresu Radničkog saveza predložena je
i rezolucija o tome, ali je zbog slabog materijalnog stanja
radničkih organizacija ovo pitanje odloženo za kasnije. Sindikalno
i partijsko veće, avgusta 1910. godine, doneli su odluku da
se prva suma novca potrebnog za tu svrhu “prikupi razrezom
na sindikalne kase po 15 odsto ”. Već narednog meseca kupljena
je zgrada “Sala mira” i zemljište u Makenzijevoj ulici br.
3 na Slaviji, a zatim su izvršene neophodne adaptacije.
Uz masovno prisustvo radnika, Socijalistički narodni dom je
otvoren 7. novembra 1910. godine. U prostorije Doma smestile
su se uprave Glavnog radničkog saveza i više srukovnih sindikalnih
saveza, Partije, zatim redakcije “Radničkih novina” i “Borbe”.
1911 - ŠESTI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je
od 31. maja do 2. juna u Beogradu. Kongresu su prisustvovala
132 delegata. Referat je podneo Dimitrije Tucović. U vreme
održavanja ovog kongresa bila su 22 saveza, sa 7.418 članova
sindikata. Sindikalna veća osnovana su u 26 varoši. Usvojena
je rezolucija o jedinstvu pokreta.
U Upravu GRS izabrani su: Nikola Veličković, predsednik, Nikola
Marčetić, sekretar, Dragiša Lapčević, Laza Jovin, Blagoje
Bračinac, Toša Živanović i Ranko Živković.
1912 - Balkanski ratovi. Proces ubrzanog razvitka i sve
uspešnijeg delovanja sindikata i celokupnog radničkog pokreta
u Srbiji prekinut je izbijanjem balkanskog rata, oktobra 1912.
godine. U ratnim uslovima kada je, prema proceni rukovodstva
radničkog pokreta, oko 90 odsto organizovanih radnika mobilisano
u vojsku, većina radničkih sindikalnih organizacija privremeno
je prestala da radi.
1913 - Obnova rada sindikata. Posle balkanskih ratova i
demobilizacije stvoreni su povoljniji uslovi za obnavljanje
rada sindikata. Prvi put posle jedanaest meseci, uprave partije
i Glavnog radničkog saveza Srbije održale su sednice u punom
sastavu 25, odnosno 27. avgusta 1913. godine. Od novembra
iste godine pojačan je rad na obnovi sindikata i celokupnog
radničkog pokreta u zemlji. Sindikati su akcenat u radu stavili
na materijalni položaj radnika, primenjujući ponovo štrajk
kao sredstvo borbe za rešavanje spornih pitanja sa poslodavcima.
Do primene štrajka dolazilo je samo kada su iscrpene sve druge
mogućnosti i kada su postojali realni izgledi za uspeh.
1914 - SEDMI KONGRES Glavnog radničkog saveza održan je 25-
27. maja 1914. godine u Beogradu. Na Kongresu je detaljno
razmatran izveštaj o stanju i posledicama balkanskih ratova
na sindikalni pokret.Pored ostalih, podneti su i referati:
o štrajkačkoj i tarifnoj politici u sindikatima – Pavle Pavlović;
o osnivanju sindikata u novim krajevima – Dimitrije Tucović;
država i Zakon o radnjama – Filip Filipović. Za ovaj Kongres
korišćeni su podaci za kraj 1913. godine o postojanju 22 strukovna
sindikata, a broj članova sindikata iznosio je 4.227 u celoj
Srbiji.
Stanje u sindikalnom pokretu Srbije
u toku Prvog svetskog rata
Prvi svetski rat 1914.godine prekinuo je organizovanu sindikalnu
aktivnost. Radnici i sindikalni aktivisti otišli su u rat.
Delovanje predratnog Glavnog radničkog saveza prestalo je
s danom mobilizacije srpske vojske, 12. jula 1914. godine.
Radničke organizacije nisu bile zabranjene, ali su odlaskom
njihovih članova i rukovodstva u vojne jedinice prestale da
funkcionišu.
1915 – 1918. Okupacija i prekid rada sindikata. U ovom ratnom
požaru svetskih razmera, sve sindikalne organizacije i Glavni
radnički savez prekinuli su dalji rad. Za vreme okupacije
Srbije od strane Austro-Ugarske i njenih saveznika “sindikalni
pokret bio je uništen”, sindikalne organizacije razorene,
njihova “materijalna imovina sva upropaštena”, a masa organizovanih
radnika raseljena evakuacijom širom sveta. Okupatorski režim
uništavao je sve tragove radničkih organizacija. Knjige i
materijale su s nameštajem pakovali, a u stanovima članova
organizacija, ukoliko nisu demolirani, smeštena je vojska
ili pretvoreni u magacine. Time je završen jedan izuzetno
značajan period u bogatoj istoriji sindikalnog pokreta u Srbiji.
1917 - Opšti sindikat srpskih radnika u Francuskoj. Sindikalisti
koji su se sa srpskom vojskom, preko Albanije, povukli u Grčku
i druge savezničke zemlje, ubrzo su počeli sindikalno da se
organizuju. Tako je 28.jula 1917. godine u Parizu obrazovan
Opšti sindikat srpskih radnika čiji su predstavnici, još iste
godine, učestvovali na Međusavezničkoj sindikalnoj konferenciji
u Londonu. Ovaj sindikat imao je 730 članova i pododbore širom
Francuske, bio je pod zaštitom Konfederacije rada i radio
je prema usvojenim pravilima.
Sindikalni pokret do donošenja
Obznane 1920. godine
Po završetku Prvog svetskog rata, 1918. godine otpočelo
je obnavljanje sindikalnog pokreta u Srbiji. To nije išlo
bez teškoća, jer su organizacije u toku rata pretrpele takve
ljudske i materijalne gubitke da je više trebalo raditi na
stvaranju novog pokreta nego na obnavljanju. Centralne uprave
pojedinih sindikalnih saveza u Beogradu preduzimale su inicijativu
i davale uputstva za obnavljanje sindikalnih organizacija
u unutrašnjosti Srbije i pomagale mesnim pododborima da se
bolje organizuju, omasove i ojačaju.
U toku novembra i decembra obnavljanje su počeli sledeći sindikalni
savezi radnika: metalskih; drvodeljskih; saobraćajnih i transportnih;
šivačkih; kožarsko-prerađivačkih; opančarskih; građevinskih;
fabričkih; monopolskih; kelnerskih.
U Srbiji je do aprila 1919. godine obnovljeno 19 sindikalnih
saveza, sa 53 pododbora u kojima je bilo 5.598 sindikalno
organizovanih radnika.
Važnu ulogu u obnavljanju sindikalnog pokreta imale su “Radničke
novine”. One su među prvima u Beogradu počele da izlaze svakodnevno
od 2. decembra 1918.godine.
1919 - Kongres sindikalnog ujedinjenja. U Beogradu je od
20. do 23. aprila održan Sindikalni kongres (kasnije nazvan
Kongres sindikalnog ujedinjenja ili Beogradski kongres).
Na Kongresu usvojene su rezolucije o ujedinjenju sindikalnog
pokreta u jugoslovenskim zemljama i jedinstvu pokreta, Pravilnik
o radu Centralnog radničkog sindikalnog veća Jugoslavije (CRVSJ)
i izabrano Veće, u koje su od delegata iz Srbije ušli: Dragan
Pešić, predsednik, Vlada Ostojić, sekretar, Laza Stefanović,
Milorad Barajević, Radisav Janaćković, Milorad Belić, Ivan
Čolović, Draginja Stefanović, Miloš Ilić.
Na Kongresu ujedinjenja učestvovalo je 406 delegata iz svih
jugoslovenskih pokrajina, sem Slovenije. Uža Srbija bila je
predstavljena sa više od 100 delegata.
U toku 1919. i 1920. godine održani su kongresi ujedinjenja
pokrajinskih sindikalnih saveza radnika u opštezemaljske strukovne
saveze radnika, i to: saobraćajnih i transportnih, kelnerskih,
građevinskih, šivačkih, radnika životnih namirnica, fabričkih,
kožarsko-prerađivačkih, monopolskih, metalskih, rudarskih,
berberskih, tipografskih, trgovačkih pomoćnika.
Posle Kongresa, forma i struktura sindikalnih organizacija
u Srbiji ostala je uglavnom ista kao i pre Prvog svetskog
rata. Osnovna organizaciona jedinica sindikalnog pokreta i
dalje je ostao pododbor, koji je okupljao članove istih ili
srodnih profesija u jednom mestu ili preduzeću. Pravilima
CRSVJ predviđeno je da se u svim mestima gde postoji više
sindikalnih pododbora formiraju mesna sindikalna veća.
Sindikalna aktivnost radničke klase Srbije bila je usmerena
na poboljšanje njenog materijalnog položaja, pre svega na
rešavanju njenih osnovnih životnih potreba. Zbog svih tih
nerešenih pitanja počeli su protesti. Protestni zborovi bili
su prva forma organizovanog istupanja. Prvi centralni zbor
za ceo Beograd održan je 19. januara 1919. godine u Socijalističkom
narodnom domu na Slaviji. O položaju radnika i njihovih porodica
govorili su Živko Topalović i Blagoje Bračinac. Ovaj zbor
je značajan po tome što je na njemu pokrenuta akcija za popis
“ siromašnih i nevoljnih “ u Beogradu. Radničko vođstvo je
ovoj akciji poklonilo najveću pažnju zapostavljajući uveliko
ostale zadatke.
Do kraja 1920 godine u 50 mesta širom Srbije bilo je oko 240
sindikalnih pododbora, sa 23.000 članova okupljenih u 14 sindikalnih
saveza.
Posle Vukovarskog partijskog kongresa (1920) došlo je do podvajanja
u sindikatima, koji su po mišljenju centrumaša morali da budu
odvojeni od uticaja bilo koje političke partije.
1920 - Donošenje Obznane o zabrani rada sindikata. Ministarski
savet je u noći između 29. i 30. decembra 1920. godine doneo
Obznanu kojom je zabranjena svaka komunistička delatnost.
Udar Obznane osetio se već 30. decembra kada je skoro svim
sindikalnim savezima onemogućen rad. Njihove su prostorije
zatvorene, a imovina konfiskovana. Oba radnička doma, stecišta
radnika i centri njihove organizacione aktivnosti, blokirala
je žandarmerija, a knjižara i štamparija “Tucović” su zapečaćeni.
Obznanom je jedno vreme usporen ili sasvim zaustavljen rad
revolucionarnih sindikata. Obznana je imala teške posledice
za sindikalni pokret u celoj zemlji. Mnoge sindikalne organizacije
trajno su prestale da deluju, a Obznana je uticala i na otvoreni
rascep među sindikalnim funkcionerima i među sindikalnim članstvom.
Obnavljanje sindikalnog rada
i osnivanje Nezavisnih sindikata
1921 - Obnavljanje Glavnog radničkog saveza Srbije. Centrumaši
su, 22. maja 1921.godine, obnovili Glavni radnički savez Srbije.
Izabrana je i Uprava koju su sačinjavali: Luka Pavićević,
sekretar, Risentije Jovanović, predsednik, Mihailo Jovanović,
Božidar Stefanović, Radivoje Rašković, Dimitrije Đuzović.
U nezavisnim sindikatima bilo je evidentno da u istoriji međuratnog
sindikalnog pokreta nikad više neće biti postignut broj od
150.000 članova – koliko je bilo učlanjeno u CRSVJ krajem
prethodne godine. Glavni radnički savez imao je oko 36.000
članova, a nezavisni sindikati – svega 24.000 članova.
Posle 22. maja 1921. godine, po rešenju Ministarstva unutrašnjih
dela o dozvoli otvaranja revolucionarnih sindikata počeo je
da oživljava rad sindikalnih organizacija. Odmah po dobijanju
vladine dozvole za otvaranje revolucionarnih sindikata, CRSVJ
preuzeo je inicijativu za obnavljanje sindikalnih organizacija.
Već 17. juna pokrenut je nov list “Radnički sindikati”, kao
centralni organ radničkog sindikalnog pokreta u Jugoslaviji
(vlasnik i odgovorni urednik: Milorad Barajević, obućarski
radnik. List je izašao samo deset puta, a zatim je i on zabranjen
– poslednji broj se pojavio 22. jula 1923.godine.
Mesec dana posle dobijanja dozvole za obnavljanje organizacija
CRSVJ, pokušan je 29. juna atentat na regenta Aleksandra.
To je još više pogoršalo ionako težak položaj borbenog dela
sindikalnih organizacija. Međutim, 21. jula 1921. godine ubijen
je Milorad Drašković tvorac Obznane, što je neobično pojačalo
reakciju, čiji vrhunac predstavlja donošenje Zakona o zaštiti
države 1. avgusta iste godine. Državni organi su reagovali
i obustavili delovanje revolucionarnih sindikata, a počeli
su i progoni radnika. Iz Beograda je proterano 5.000 radnika,
zbog čega je više preduzeća ostalo bez radne snage.
Osnivanje Nezavisnih sindikata. U Beogradu je 14. septembra
1921.godine održana Konferencija predstavnika 12 sindikalnih
saveza, na kojoj je prihvaćen prpgram rada i izabran privremeni
Međusavezni sindikalni odbor (MSO) kao nova centralna instanca
sindikata poznata pod imenom Nezavisni sindikati. Stvaranje
Nezavisnih sindikata predstavlja značajan datum u istoriji
radničkog sindikalnog pokreta Jugoslavije, a posebno Srbije.
Iako su Nezavisni sindikati samo formalno predstavljali novu
organizaciju, a stvarno bili direktni nastavljači CRSVJ, sam
čin njihovog konstituisanja značio je da im je vlada prećutno
priznala pravo na život i pomirila se sa njihovim delovanjem.
Usvojena su privremena pravila MSO i doneta odluka o pokretanju
centralnog organa Nezavisnih sindikata “Organizovani radnik”
i drugih glasila.
U vođstvo MSO izabrani su: Milivoje Dimitrijević, Stojan Maksimović,
Bora Gajić, Milan Grojić, Miodrag Manojlović, Janko Petrović,
Milorad Barajević, Dragoljub Bijorac i Janko Nikolić – svi
su bili radnici različitih struka.
Beogradski podaci govore da je od 30.000 radnika u Beogradu
1920. godine, u Nezavisnim sindikatima u 17 sindikalnih pododbora
bilo organizovano 12.000 dok je dve godine kasnije njihov
broj opao na 3.689 članova, organizovanih u 11 sindikalnih
pododbora.
Na osnovu odluke Međusaveznog sindikalnog odbora pokrenut
je
(4.novembra 1921. godine) u Beogradu list “Organizovani radnik”
kao organ Nezavisnih sindikata Jugoslavije.
1923 - Zemaljska konferencija Nezavisnih sindikata. U toku
1922. godine dva puta su onemogućavani zemaljski skupovi Nezavisnih
sindikata, tako da je Zemaljska konferencija ( umesto Kongresa
) održana tek 27 – 29. januara 1923. godine u Beogradu. Na
Konferenciji je učestvovalo 114 delegata (više od polovine
bilo je iz Srbije), koji su zastupali 24.000 sindikalno organizovanih
radnika. Najznačajniji dokumenat usvojen na Konferenciji je
Statut, kojim su udareni temelji Nezavisnih sindikata. Statutom
je promenjeno dotadašnje ime centralne instance i ona je postala
Centralni radnički sindikalni odbor Jugoslavije ( CRSOJ ),
što je bilo u kontinuitetu sa CRSVJ.
Sindikalni pokret od formiranja URS-ovih
sindikata do zabrane njihovog rada 1940.godine
U periodu 1925 – 1929. došlo je do raslojavanja u sindikalnom
pokretu na socijalistički – Ujedinjeni radnički savez Jugoslavije
(URSJ), i boljšljvički – Nezavisni sindikat. Posledica je
slabljenje sindikalnog pokreta.
Nezavisni sindikati bili su dovedeni u veoma tešku situaciju,
gotovo na rub propasti. Rukovodstvu se činilo da izlaz postoji
i videlo ga je u sazivanju vanrednog sindikalnog kongresa.
Izvršni odbor CRSOJ završio je pregovore o ujedinjenju sindikata.
Od 10 do 12. oktobra 1925. u Beogradu je održan Kongres ujedinjenja
sindikata, na kome su se neznatni delovi Nezavisnih sindikata
ujedinili sa Glavnim radničkim savezom Jugoslavije (GRSJ)
i stvorili Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije
(URSSJ). Reformisti su ovaj čin proglasili za definitivno
integralno ujedinjenje sindikalnog pokreta u Jugoslaviji,
ali on to stvarno nije bio. Ovakvo ujedinjenje oslabilo je
Nezavisne sindikate koji su nastavili samostalni organizacioni
život, a nešto kasnije čak i ojačali.
Prvu sindikalnu školu u Srbiji između dva svetska rata (1918
-1941) formirali su Nezavisni sindikati. Organ Nezavisnih
sindikata – Izvršni odbor Centralnog radničkog sindikalnog
odbora Jugoslavije odlučio je da se formira Sindikalna škola
u Beogradu. Škola je počela rad 9. novembra 1926, a završila
31.januara 1927.godine. Školu su završila 22 slušaoca. Škola
je radila i u 1928.godini, ali je morala da obustavi rad 10.
januara 1929. godine, jer je zabranjen rad Nezavisnih sindikata.
1927 - Prvi konres Nezavisnih sindikata. Posle dužih priprema
u Beogradu je 12 – 17. juna 1927. godine održan Prvi kongres
Nezavisnih sindikata, uz prisustvo 64 delegata sa punim pravom
glasa i 8 delegata sa savetodavnim pravom glasa. Na Kongresu
je doneta rezolucija o organizacionoj politici Nezavisnih
sindikata, po kojoj je “ jedan od najvažnijih zadataka savremenog
sindikalnog pokreta preobražaj profesionalnih saveza u industrijske,
prema principu jedno preduzeće – jedan savez. Ako u jednom
preduzeću rade radnici raznih profesija, svi treba, bez obzira
na profesionalne razlike, da pripadnu jednom savezu i to baš
onom koji ima najvećeg značaja za dotičnu industrijsku granu”.
U toku 1927/28. policijske vlasti su pojačale progone Nezavisnih
sindikata. Namera im je bila da onemoguće ovaj revolucionarni
pokret. Već početkom 1927. godine policijske vlasti su izvršile
pretrese prostorija sindikalnih organizacija u više mesta
u Srbiji i stanove pojedinih sindikalnih funkcionera u Beogradu.
Počela su hapšenja, još više pojačana 1928. godine.
1929 - Zabrana rada sindikata šestojanuarskom diktaturom.
Posle ukidanja Ustava i raspuštanja Narodne skupštine (6.
januara), zabranjen je i rad političkih stranaka.
Odmah posle objavljivanja Zakona o zaštiti javne bezbednosti
i poretka u državi, organi policije su preduzeli mere da bi
onemogućili delovanje sindikalnih organizacija. Zabranjen
je rad Nezavisnih sindikata i Centralnog radničkog sindikalnog
odbora Jugoslavije, čije se sedište nalazilo u Beogradu. Bile
su zatvorene prostorije URSS-a i Opšteg radničkog saveza (ORS)
u Beogradu i unutrašnjosti.
Uprava URSSJ podnela je predstavku Ministarstvu unutrašnjih
dela, sa zahtevom da se odobri rad njenim organizacijama.
Zahtev je pozitivno rešen i Ministarstvo je rešenjem od 1.
februara 1929. dozvolilo produžetak rada URS-ovih organizacija.
1930 - Jugoslovenski radnički sindikati. Kao posledica diktature,
a u cilju suzbijanja uticaja URSSJ, 22. februara 1930. godine
formirani su Jugoslovenski radnički sindikati, uglavnom sastavljeni
od sitnih zanatlija, poslovođa, majstora i nekvalifikovanih
radnika. Oni su osnovali Radnički fond koji su podržavale
viđenije ličnosti, industrijalci i državni krugovi. Krajem
novembra osnovana su 24 saveza, udruženja i sekcije sa 120
pododbora – a takvih saveza i udruženja bilo je samo u nekoliko
mesta u unutrašnjosti Srbije.
1931 – 1935 - Ekonomska kriza. U ovom periodu, čitavu jugoslovensku
privredu zahvatila je jaka ekonomska kriza. Kriza se odrazila
i na taj način što su zatvarana preduzeća, a radnici su otpuštani
s posla. Sindikati su u prvi plan stavili akcije za rešavanje
pitanja nezaposlenosti.
U periodu 1932 – 1934. godine dolazi od izvesnog oživljavanja
sindikalnog rada u Beogradu i Srbiji. Pokrenut je rad URS-ovih
sindikata i izvršene su pripreme za aktivizaciju celokupne
sindikalne delatnosti. Uprkos policijskim ograničenjima i
delovanju privredne krize, sindikalne organizacije u celoj
zemlji, pa i u Srbiji, sve aktivnije i češće su nastupale
u zaštiti radničkih prava i odbrani ekonomskih uslova života
i rada. Međutim, u ovom dvogodišnjem periodu, do većih štrajkačkih
borbi radnika nije dolazilo, pre svega iz straha da se ne
izgubi radno mesto zbog velikog broja nezaposlenih i stalnog
priliva u gradove novih masa seljaka koji su popunjavali mesta
nekvalifikovanih radnika. U ovom periodu bilo je svega 6 štrajkova
i pet tarifnih pokreta.
1935 - Stanje u sindikalnom pokretu. Početkom ove godine
delovalo je nekoliko sindikalnih formacija različitih pravaca
– od reformističkog, neutralnog ili autonomnog, do saveza
koji se nalazio pod vladinom zaštitom i pokroviteljstvom.
Najveći po broju članova i uticaju na radnički pokret bio
je Glavni radnički savez – oblasna organizacija Ujedinjenog
radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije, sindikat reformističkog
pravca, na čijem su čelu bili socijalisti. U 4o mesnih organizacija
u Srbiji imao je 6.694 člana. Drugi po broju, iza URS-ovih
sindikata, bio je Opšti radnički i nameštenički sindikat Jugoslavije
(formiran 1933), sa oko 4.500 članova, od kojih su 2/3 činili
rudarski radnici. Treći po snazi članstva (3.500 članova)
bio je Savez bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih
činovnika (SBOTIČ), kao autonomni savez i Savez grafičkih
radnika Jugoslavije, sa oko 2.000 članova.
Kongres Glavnog radničkog saveza. Održan je 28. oktobra 1935.
godine. Na njemu je konstatovano teško stanje u rudnicima,
a na skupštini beogradske Radničke komore (3o. novembra -
2. decembra), raspravljalo se o posebnoj tački – pitanju zaštite
rudarskih radnika u rudnicima južne i severne Srbije. U donetoj
odluci zahtevalo se propisivanje minimalnih nadnica u svim
rudnicima i akordnih cena sa garancijom minimalne režijske
nadnice, zabrana prekovremenog rada više od osam sati, isplaćivanje
akontacija i zarada samo u državnom novcu, a ne u bonovima,
zabrana odbijanja od plata van zakonskih odredbi, higijensko
uređenje, opravka i podizanje novih rudarskih stanova, uvođenje
trgovačkih radnji za snabdevanje rudara, otklanjanje nedostataka
u pijaćoj vodi.
Štrajkovi. – Prema nepotpunim podacima, 1935. godine u Srbiji
je organizovano oko 40 štrajkova, od kojih je polovina bila
u Beogradu, a u njima je učestvovalo oko 4.500 radnika. Najveći
broj štrajkova 1936. godine vodili su građevinski radnici
(19), sa 16.380 štrajkača što je činilo polovinu osiguranih
građevinara. Sledili su krojački radnici sa 12 štrajkova i
301 učesnikom, drvodeljci sa osam štrajkova i 422 učesnika,
kožarci sa šest štrajkova, pekarski radnici i metalci sa četiri
štrajka i 599 učesnika, tekstilci sa tri štrajka i 220 učesnika.
U šumarsko-pilanskoj, hemijskoj, frizerskoj i brijačkoj po
dva, industriji papira, kože, grafičarima po jedan.
Od štrajkova vođenih u Srbiji tokom 1935-1936. godine, najveći
su bili : staklarskih radnika u Paraćinu, tekstilaca u Beogradskoj
tekstilnoj industriji a.d., u Tekstilnoj fabrici Teokarevića
u Paraćinu, molersko-farbarskih radnika u Beogradu, rudara
Sisevca, Resave, rudnika “Balkan” kod Zaječara, Bogovine i
Bara, građevinaca u Beogradu, Nišu, Šapcu i Čačku, keramičara
i parketara u Beogradu. U svakom od tih štrajkova učestvovalo
je više od 100 do 1.500 štrajkača.
Uzroci su bili ekonomska beda i nemaština a povodi štrajkova-
teška eksploatacija od strane poslodavaca i pritisci na radničku
klasu.
1936 - Osnivanje Jugoslovenskog radničkog saveza. Posle
prvomajskih parlamentarnih izbora 1935.godine, Jugoslovenska
radikalna zajednica (JRZ), u koju su ušli radikali okupljeni
oko prdedsednika vlade Milana Stojadinovića, Slovenska ljudska
stranka, na čelu sa Antonom Korošecom i Jugoslovenska muslimanska
organizacija predvođena Mehmedom Spahom, kao predstavnik ujedinjene
jugoslovenske buržoazije, postavila je jedan od osnovnih zadataka
– stvaranje oslonca u radničkoj klasi i formiranje, nasuprot
njenoj najvećoj sindikalnoj organizaciji URSSJ, svog sindikalnog
saveza poslušnog vladi. U okviru JRZ počele su da se stvaraju
radničke sekcije kao začetak budućeg Jugoslovenskog radničkog
saveza (JUGORAS). Inicijator formiranja tih sekcija bio je
ministar socijalne politike i narodnog zdravlja Dragiša Cvetković.
Cilj je bio stvaranje “radničke staleške organizacije” radi
saradnje s poslodavcima i vladom i rušenje URS-ovog sindikalnog
pokreta.
Početak rada JUGORAS-a označen je zborom u Beogradu 15. marta
1936. godine, na kome su ministri Dragiša Cvetković i Miha
Krek najavili njegovo formiranje, a Cvetković izabran za vođu.Predsednik
novog sindikata postao je Milan Stojadinović.
U unutrašnjosti Srbije JUGORAS-ove organizacije počele su
se formirati krajem 1936. i početkom 1937. godine, uz neposrednu
pomoć vlasti. Tako je u Kragujevcu septembra 1936. godine
održan zbor radnika sekcije JRZ kod kafane “Park”, na kome
je pred 4.000 radnika govorio ministar Dragiša Cvetković,
predsednik JUGORAS-a. Slični zborovi održani su u Ćupriji,
Nišu i drugim mestima.
1937 - Uredba o minimalnim radničkim nadnicama. Uprkos protivljenju
sindikata, vladini organi nisu uzeli u obzir zahteve radničkih
sindikalnih organizacija i 13. februara doneli su Uredbu o
minimalnim radničkim nadnicama, koja je stupila na snagu 13.
aprila te godine. Vlada je odbila zahtev URS-a o razdvajanju
pitanja minimalnih nadnica, kolektivnih ugovora i arbitraže,
čime je problem nadnica bio tesno povezan sa sklapanjem kolektivnog
ugovora, a uvodilo se i obavezno mirenje i arbitraža. Prema
Uredbi, kolektivni ugovori priznaju se kao zakonom propisani
akti zaključeni između radnika i poslodavaca.
Kongres Glavnog radničkog saveza. Kongres je održan u Beogradu
20. i 21. juna 1937. Izveštaj o radu podneo je njegov sekretar
Milorad Belić. Težište rada Kongresa bilo je na pitanjima
očuvanja jedinstva pokreta i organizovanja otpora nasrtajima
vlade i reakcije protiv njega. Referate su podneli: Luka Pavićević,
predsednik, Vojislav Veličković, Stevan Krnjajić. Kongres
je jednodušno prihvatio nekoliko rezolucija, i to: o radničkom
osiguranju; o kulturno-prosvetnom radu; o štampi; o radničkoj
zaštiti; o pravu koalicije i štrajka.
Za predsednika Glavnog radničkog saveza, na sednici Izvršnog
odbora 30. juna, ponovo je izabran Luka Pavićević, za potpredsednika
Branko Petek, za sekretara Milorad Belić, blagajnika Vojislav
Veličković. U Izvršni odbor ušli su: Josip Bosner, Života
Jevtović, Branko Jovanović, Mirko Terzić i Anton Ćurković.
Organizacija URS-ovih sindikata u maju 1937. godine brojala
je 22.940 članova, a imala je 183 podružnice i 16 saveza raznih
struka.
Štrajkovi – Najviše štrajkova tokom 1937. godine vodili su
krojači i šivači (19), kožarci (17), građevinari (9), rudari
(8), tekstilci i drvodeljci po šest , metalci po dva, grafičari,
berberi i kelneri, po jedan štrajk. Među najznačajnijim po
broju učesnika i dužini trajanja bili su štrajkovi tekstilaca,
rudara i građevinaca, a po dužini – kožaraca u Čačku i Loznici
i drvodeljaca u Beogradu i Leskovcu.
U Leskovcu je to bio jedan od najvećih štrajkova u istoriji
radničkog pokreta leskovačkog kraja. Počeo je 28. jula i posle
24 dana borbe tekstilci su primorali vlasnike da prihvate
njihove zahteve. Potpisan je kolektivni ugovor, kojim su radničke
nadnice povećane od 10 do 15%, ustanovljen je osmočasovni
radni dan, prekovremeni rad se posebno plaćao.
U štrajkovima rudarskih radnika (“Trepča”, rudnik uglja “Oplenac”,
rudnik “Jarando”, “Kostolac”, “Kopaonik”, “Blagojev kamen”,
“Šumadija”, “Zajača” ) učestvovao je veliki broj radnika.
U nekim štrajkovima intervenisali su i žandarmi i pohapsili
istaknute rukovodioce. Međutim, radnici su bili jednodušni
u štrajku i rukovođeni sindikalnom organizacijom naterali
su vlasnike na pregovore. U većini, vlasnici su bili primorani
da prihvate sve radničke zahteve.
1938 - Četvrti kongres URSSJ. Kongres Ujedinjenog radničkog
sindiklnog saveza Jugoslavije održan je 17-18. aprila u Zagrebu.
Od beogradske sindikalne organizacije u radu Kongresa učestvovali
su: Milorad Belić, Luka Pavićević, Stjepan Gužvić, Bora Marković,
Josip Bosner, Franjo Parte, Života Jevtović, Radisav Mitrić,
Mihailo Bogdanović, Jozefina Kuden.
Kongres je usvojio rezoluciju o tarifnoj politici sindikalnog
pokreta i prihvatio odluku o organizacionom i akcionom jedinstvu.
U Izvršni odbor izabrani su: Luka Pavićević, predsednik, Bogdan
Krekić, sekretar, Branko Petek, Milorad Belić, Stjepan Gužvić,
Vladimir Pfajfer, Lovro Jakomin, Franc Toman, Božidar Mašić,
Mato Ivišić, Duško Mrduljaš.
Kriza u rukovodstvu GRS-a. Tokom 1938 i 1939.godine u rukovodstvu
GRS-a bila je primetna unutrašnja kriza, koja zamalo nije
dovela do cepanja URS-ove organizacije u Srbiji. Ta kriza
je bila prouzrokovana pojačanim delovanjem JUGORAS-a i pritiskom
vlade na URS s ciljem da se on spoji sa JUGORAS-om ili da
se potčini njegovoj politici. JUGORAS je bio veoma agresivan
u radničkom pokretu, ispoljavao je sve oblike organizacije
u službi vlade na podrivanju URS-ovog pokreta. Najjače pozicije
imao je u Beogradu i Nišu. Tokom ove dve godine on je formirao
svoje sekcije u Beogradu među obalskim radnicima, dimničarima,
hotelsko-ugostiteljskim osobljem, u Oficirskoj zadruzi i Državnoj
markirnici, osnovao je organizacije kod krojačkih, građevinskih
i asfaltnih radnika.
Prvi kongres Jugoslovenskog radničkog saveza. Da bi pokazalo
snagu i značaj organizacije, rukovodstvo JUGORAS-a je organizovalo
Kongres, koji je održan 28. aprila 1938. godine u Beogradu.
Kongres je za pokrovitelja ovog saveza izabrao predsednika
vlade Milana Stojadinovića, koji je tom prilikom održao programski
govor. Poenta govora bila je u tome da JUGORAS odbacuje intrnacionalizam
i komunizam i teži ostvarenju ideala “nacionalnog puta”.
Na Kongresu su prihvaćena Pravila JUGORAS-a koja govore o
tome da on teži izgradnji “jakog jedinstvenog sindikalnog
pokreta jugoslovenskih radnika”.
1939 - Drugi kongres JUGORAS-a. Kongres je održan 6. i 7.
maja, na kome je predsednik vlade Dragiša Cvetković ponovo
izabran za predsednika te organizacije. Kongres je proklamovao
unifikaciju svih radničkih socijalnih ustanova, reviziju radničkog
zaštitnog zakonodavstva i Uredbu o minimalnim nadnicama. U
rezoluciji Kongresa istaknut je zahtev za ukidanje i zabranu
“ svih sindikata koji su zasnivani na ideologijama protivnim
nacionalnim i državnim interesima”, kao i za donošenje zakona
o “prinudnom organizovanju” radničkih masa u JUGORAS.
1940 – Štrajkovi. U Srbiji je, prema nepotpunim podacima,
sprovedeno tokom ove godine više od 5o štrajkova. Najveći
broj štrajkova bio je kod kožaraca -11, ali su najveće štrajkačke
borbe vodili metalci Beograda i Valjeva, beogradski i leskovački
tekstilci i građevinski radnici Beograda i Valjeva. Ova godina
je bila značajna i po štrajkačkoj aktivnosti nameštenika.
Štrajk radnika aeronautičke industrije Beograda i Zemuna trajao
je od 8. aprila do kraja juna te godine. U njemu je učestvovalo
2.600 radnika preduzeća: Rogožarski, Industrije avionskih
motora u Rakovici, “Mikrona”, “Nestora”, “Teleoptika”, “Zmaja”.
Među metalcima u unutrašnjosti Srbije, najveći štrajkački
pokret bio je u vojnoj industriji “Vistad” u Valjevu.
Rudari su štrajkovali u rudnicima “Klenovik”, “Sisevac”, “Radljevo”,
“Montanija” i “Ravna reka”.
Pokret građevinaca za odbranu kolektivnog ugovora. Kod građevinskih
radnika, posle relativno mirnog perioda, od sredine 1940.
godine – otpočeo je pokret za odbranu kolektivnog ugovora.
Poslodavci su, januara meseca, odbili radnički zahtev za reviziju
ugovora i prilagođavanje cenovnika poraslim troškovima života.
Oko osam meseci sindikat je pregovarao s poslodavcima, a kada
je uvideo da to ne vodi ničemu, pozvao je 5. avgusta članstvo
i ostale radnike da štrajkuju. Pozivu se odazvalo oko 6.000
građevinaca Beograda i Zemuna. Glavni zahtevi odnosili su
se na povećanje nadnica za 8-8,5 dinara za kvalifikovane,
i za 5-5,5 dinara na sat – za pomoćne radnike. Organizovane
su štrajkačke straže koje su rušile skele, zatrpavale nove
dimnjake. Posle tri dana štrajka, odnosno 8. avgusta, poslodavci
su bili prinuđeni na potpisivanje kolektivnog ugovora i prihvatanje
svih radničkih zahteva.
Štrajk je ustalasao sve štrajkačke i tarifne pokrete, ne samo
u Srbiji već u celoj zemlji. U Valjevu je bilo najdramatičnije.
Na štrajkače su udarili žandarmi i policija. Štrajk je ugušen
terorom, nasiljem i krvoprolićem.
Ova zbivanja opredelila su tadašnje sindikalno, komorsko i
političko rukovodstvo da 8. avgust proglase Danom građevinara
Srbije.
Zabrana URS-ovih sindikata. Vlada je glavni udarac usmerila
protiv URS-ovih sindikata, koji su bili najmasovnija sindikalna
organizacija radničke klase.
Vlada je 24. decembra 1940.godine objavila davno pripremanu
zabranu delovanja URS-ovih sindikata. Tog dana Ministarstvo
unutrašnjih dela, na čijem je čelu bio dr Anton Korošec, na
osnovu člana 11. Zakona o udruženjima, zborovima i dogovorima
donelo je odluku o zabrani URSSJ, raspuštanju njegovih organizacija.
Na osnovu te odluke, Uprava grada Beograda je popisala 31.
decembra, u prostorijama Centrale URSSJ i GRS u Beogradu saveznu
arhivu i pokretnu imovinu organizacije. Materijali su predati
na čuvanje beogradskoj Radničkoj komori. Time je bilo prekinuto
delovanje URSSJ, a njegove organizacije su raspuštene.
Zabrana se nije odnosila na JUGORAS i neutralne sindikate
(Savez grafičkih radnika Jugoslavije i sindikat SBOTIČ), koji
su postojali sve do aprila 1941. godine, ali čija je delatnost
skoro potpuno zamrla.
Osnivanje i delovanje srpske zajednice rada
1941 – 1944.
Ubrzo posle okupacije Jugoslavije, maja 1941. godine, nemačka
vojna uprava je zabranila rad svim političkim, radničkim i
sindikalnim organizacijama. Od te zabrane bio je izuzet Jugoslovenski
radnički savez (Jugoras) koji je kao sekcija Jugoslovenske
radikalne zajednice osnovan 1935. godine. Početkom 1942. godine
doneta je Uredba o osnivanju Srpske zajednice rada (SZR) kao
jedinstvene sindikalne organizacije u Srbiji čiji je zadatak
bio da ujedini radnike i nameštenike (službenike) na nacionalnoj
osnovi, obezbedi “mirne i skladne odnose poslodavaca i posloprimaoca”
i unapređuje obrazovanje i kulturno uzdizanje radnika i nameštenika.
Uredbom su bili zabranjeni štrajkovi i lokauti. Članstvo je
bilo obavezno, ali u SZR nisu se mogli učlaniti Cigani i Jevreji.
Na čelu je bio Veliki savet i starešina Milan Nedić, predsednik
tadašnje vlade Srbije. SZR je imala oblasne, sreske i mesne
organizacije na čelu kojih su bili upravni odbori. U okviru
SZR delovao je i deo rukovodstva sindikata grafičkih radnika.
Sredinom 1943. godine počeo je da izlazi “Srpski radnik”,
glasilo Srpske zajednice rada. Što se konkretnog rada tiče,
on je bio usmeren na otvaranje radničkih kuhinja, snabdevanje
radnika osnovnim životnim namirnicanma, na pomoć deci čiji
su roditelji bili u zarobljeništvu, organizovanje večernjih
predavanja za učenike koji su bili zaposleni i sl.
Posle oslobođenja, nova vlast je ocenila da je Srpska zajednica
rada više štitila interese kapitalista i okupatora, a manje
je radila u interesu radničke klase. Otuda se ovaj period
u razvoju sindikata Srbije tretira kao period diskontinuiteta
jer će sindikati, formirani posle Drugog svetskog rata, nastaviti
tradiciju radničkih sindikata čiji je rad bio zabranjen 1940.
godine.
Obnavljanje rada jedinstvenih sindikata
posle Drugog svetskog rata 1944 - 1950
Obnova rada sindikata Jugoslavije započela je pre njenog konačnog
oslobođenja i završetka Drugog svetskog rata. U oslobođennom
Beogradu na Slaviji, 31. decembra 1944. godine, održan je
veliki radnički zbor kojem su, pored 15.000 beogradskih radnika,
prisustvovali predstavnici radnika iz većih radničkih centara
Srbije (Niš, Leskovac, Kragujevac, Kraljevo i dr.), Slovenije
i delegacije narodnooslobodilačke vojske sa fronta. Zbor je
usvojio rezoluciju kojom je pozvao radničku klasu da aktivno
učestvuje u obnovi i izgradnji zemlje i izabrao akcioni odbor
od 22 člana za organizovanje jedinstvenih sindikata Jugoslavije.
Akcioni odbor je dobio zadatak da pristupi obnavljanju sindikata
u Srbiji, po svim strukama, i uspostavi vezu sa radnicima
ostalih federalnih jedinica u cilju stvaranja jedinstvenih
sindikata Jugoslavije. Već 1. januara 1945. godine, održao
je osnivačku sednicu na kojoj je za predsednika akcionog odbora
izabran Radoje Dakić, za potpredsednike Pavle Pavlović i Laza
Stevanović, za sekretara Dušan Petrović Šane i za blagajnika
Mihailo Švabić.
Akcioni odbor za formiranje Jedinstvenih sindikata sazvao
je 23. januara 1945. godine u Beogradu Opštezemaljsku sindikalnu
konferenciju Jedinstvenih sindikata radnika i nameštenika
Jugoslavije. Konferecija je postavila, kao neophodno za budući
rad sindikalnih organizacija, stručno i marksističko obrazovanje
radnika i nameštenika.
Na osnovu zaključaka koje je donela u rezolucijama, Konferencija
je izdala Proglas radničkoj klasi Jugoslavije u kojem ih je
pozvala da prihvate zaključke Konferencije i pristupe njihovom
izvršavanju.
Na kraju, Konferencija je donela Privremeni statut Jedinstvenih
sindikata i radnika i nameštenika Jugoslavije, kojim su utvrđeni
osnovni principi i organizaciona struktura Jedinstvenih sindikata.
Konferencija je, na osnovu Privremenog statuta, izabrala Glavni
odbor i SRJ od 28 članova. Za predsedika je izabran Đuro Salaj.
U republikama su formirani zemaljski odbori JSRJ, Pokrajinski
odbor Vojvodine i Oblasni odbor Kosova i Metohije. Članstvo
u novoformiranim jedinstvenim sindikatima bilo je priznato
ranijim članovima Nezavisnih sindikata, Ujedinjenog radničkog
sindikalnog saveza (URSS) i Opšteg radničkog saveza (ORS).
Članarina je iznosila jedan dinar od jednomesečne zarade .
Prvi kongres obnovljenih jedinstvenih sindikata Srbije održan
je u Beogradu, od 1. do 4. juna 1945. godine. Tada je sindikat
Srbije imao 1.700 sindikalnih organizacija i podružnica sa
150.000 članova, što je bilo oko 80 odsto ukupnog broja zaposlenih.
Kongres je izabrao Zemaljski odbor (plenum) i Izvršni odbor
Zemaljskog odbora. Za predsednika je izabran Dušan Petrović
Šane, a za potpredsednike Raša Ranđelović i Krsta Filipović.
Na Prvom kongresu JSRJ, oktobra 1948. godine, promenjen je
naziv u Savez sindikata Jugoslavije na čelu kojeg je bio Centralni
odbor, a na nivou republika SSJ za Srbiju sa Glavnim odborom
na čelu. Tada je sindikat Srbije imao 695.675 članova.
Aktivnosti sindikata u periodu posleratne izgradnje bile su
usmerene na obnovu rada preduzeća, povećanje proizvodnje,
obrazovanje i kulturno uzdizanje radnika i sindikalnih aktivista.
Sindikat se bavio tarifnom politikom, snabdevanjem radnika
životnim namirnicama, obezbeđivanjem stanova za radnike, zaštitom
na radu i zapošljavanjem, organizovanjem odmora, sportsko-rekreativnih
aktivnosti i sl. Prelaskom na plansku privredu, po ugledu
na SSSR, od 1947. godine aktivnost sindikata bila je usmerena
na povećanje produktivnosti rada. Uveden je brigadni sistem
rada, a sindikat je redovno analizirao i objavljivao postignute
rezultate. Krajem 1948. u Srbiji je bilo 33.355 udarnika i
1.117 racionalizatora i novatora. Sredinom marta 1949. u Beogradu
je održan slet odlikovanih radnika Srbije.
Sidnikat u uslovima radničke
i komunalne samouprave 1950 - 1958.
Nova etapa u razvoju sindikata Srbije počela je juna 1950.
godine kada je Narodna skupština FNRJ usvojila Osnovni zakon
o upravljanju državnim i privrednim preduzećima i višim proizvodnim
udruženjima od strane radnih kolektiva, popularno nazvan Zakon
o samoupravljanju. Osnovni cilj je bio da društvenom proizvodnjom
upravljaju neposredni proizvođači, jer su državna privredna
preduzeća proglašena opštenarodnom imovinom kojom su, u ime
društvene zajednice, upravljali radni kolektivi. Uvođenjem
samoupravljanja i radničkih saveta koji su donosili bitne
odluke o poslovanju, zaradama i drugim ekonomskim pitanjima
sindikat je dobio novu ulogu: da mobiliše radničku klasu u
borbi za veću proizvodnju (organizovanje radnih takmičenja
i sl.), da se brine o zaštiti na radu, opismenjavanju i osposobljavanju
samoupravljača za upravljanje preduzećima. Sindikat je imao
značajnu ulogu u izboru radničkih saveta i njegovih organa.
Pravilnike o platama donosili su radnički saveti, ali su uvek
morali da se sporazumevaju sa višim organima sindikata. Radnici
su bili raspoređeni u pet, a službenici u četiri kategorije,
a rasponi plata bili su1:3,3. Pored toga, sindikat Srbije
se u ovom periodu angažovao na otvaranju restorana jeftinije
društvene ishrane u preduzećima, zatim na otvaranju zdravstvenih
ambulanti u fabrikama, a pri sindikalnim organizacijama formirane
su i prve pravne službe koje su pružale pravnu pomoć članovima
sindikata u sporovima sa upravama preduzeća i ustanova.
Prvog maja 1950. izašao je prvi broj "Radnika" -
organ Glavnog odbora SSJ za Srbiju. Izlazio je do 1958. godine,
a tada je imao 34.000 pretplatnika.
Promenama koje su nastale uvođenjem samoupravljanja prilagođavao
se sindikat Srbije i u organizacionom pogledu. Smanjivan je
broj plaćenih funkcionera, jačao je volonterski rad, data
je veća samostalnost sindikalnim podružnicama u preduzećima.
Tada je delovalo 15 međusaveznih odbora sindikata: metalaca,
grafičara, trgovaca, tekstilaca, saobraćajnih radnika, železničara,
ugostitelja, zaposlenih u proizvodnji hrane, kožaraca, zdravstvenih
radnika, hemičara, komunalaca, poljoprivrednih radnika, građevinara,
drvodeljaca, PTT, zanatstva i društvenih ustanova.
Druga važna promena u položaju sindikata dogodila se 1953.
godina osnivanjem Socijalnističkog saveza radnog naroda Jugoslavije
(SSRNJ). Umesto ranijeg Narodnog fronta, SSRN je postao front
organizovanih socijalističkih snaga u koji je kao kolektivni
član ušao i Savez sindikata. Od tada je sindikat morao svoje
najvažnije aktivnosti i stavove da, u okviru SSRN, usklađuje
sa Partijom, SUBNOR-om, organizacijom omladine, žena... S
obzirom na uticaj koji je KPJ imala u okviru SSRN, i u društvu,
uticaj Partije na sindikat postao je još veći i naglašeniji.
Razvojem komunalnog sistema, sredinom pedesetih godina, sindikat
Srbije je svoju aktivnost usmerio na lokalne zajednice (komune).
Mada je zadržan princip granskog organizovanja, težište aktivnosti
bilo je na jačanju mesnih i sreskih sindikalnih veća. Tada
je sindikat Srbije počeo intenzivnije da se bavi komunalnim
uslugama, zdravstvenom zaštitom, stambenom izgradnjom i drugim
pitanjima koja su bila u nadležnosti komuna. Na lokalnom nivou
odlučivalo se i o tarifnim pravilnicima kojima su regulisane
zarade, godišnji odmori i sl. Pravilnike su usvajali radnički
saveti, ali su ih odobravala rukovodstva sindikata i lokalne
vlasti u komuni. Sindikat se zalagao za to da lični dohoci
zavise od produktivnosti rada i da se usklađuju sa troškovima
života.
U ovom periodu u Beogradu je održan Treći kongres Saveza sindikata
Srbije (od 25. do 27. januara 1954. godine). Uz učešće 268
delegata, Kongres je radio u četiri komisije: za opšta i organizaciona
pitanja, za tarifnu politiku i radničko samoupravljanje, za
obrazovanje i kulturu i za organizaciono - političku izgradnju
i Statut. Delegati su izabrali Zemaljsko veće od 95 članova
i Predsedništvo od 33 člana. Za predsednika Zemaljskog veća
izabran je Dragi Stamenkovića, a za sekretara Dušan Šijan.
Od februara 1956. godine, kada je održana godišnja skupština
Saveza sindikata Srbije, umesto Zemaljskog birano je Repbličko
veće (84 člana). Predsednik je i dalje ostao Dragi Stamenković,
a za sekretara je izabran Dušan Puđa.
Krajem juna 1957. godine, u Beogradu je održan Prvi kongres
radničkih saveta Jugoslavije. Osnovni zahtev kongresa je bio
oslobađanje privede od državne kontrole, smanjivanje obaveza
preduzeća prema zajednici, zatim, raspodela prema učinku i
sl. Za delovanje sindikata u ovom periodu značajno je i donošenje
Zakona o radnim odnosima (krajem 1957), koji je dao preduzećima
širu samostalnost u rešavanju pitanja uslova rada, radnih
odnosa... Lični dohodak je definisan kao dohodak preduzeća
na čiju visinu odlučujući uticaj imaju radnici. Takođe, donet
je i Zakon o raspodeli ukupnog prihoda i Zakon o penzijskom
osiguranju. Početkom 1958. godine, o zadacima sindikta u novim
uslovima raspravljano je na godišnjoj skupštini Saveza sindikata
Srbije, na kojoj je izabrano Republičko veće i Predsedništvo.
Za predsednika je izabran Dragi Stamenković, za potpredsednike
Dušan Šijan i Momir Bošković, a za sekretara Dušan Puđa.
Reforme u oblasti privrede, raspodele dohotka
i samoupravljanja 1958 - 1974.
Značajnu prekretnicu u radu sindikata predstavljao je Četvrti
plenum Centalnog veća SSJ, aprila 1958. godine, na kojem je
za predsednika izabran Svetozar Vukmanović Tempo. Naime, on
će narednih desetak godina, uz davanje primata granskim sindiktima
nad teritorijalnim, sindikalnu aktivnost usmeriti prevashodno
na pitanja raspodele dohotka, tarifnih pravilnika, analitičke
procene radnih mesta, nagrađivanja po učinku i sl. Organizovana
su brojna savetovanja o pomenutim temama, a u ove aktivnosti
bio je, naravno, uključen i sindikat Srbije. Na plenumu Republičkog
veća SSS, održanom juna 1961. godine, razmatrane su aktivnosti
na izradi pravilnika o unutrašnjoj raspodeli koji će, kako
je isticano, obezbediti da lični dohoci rastu prema porastu
proizvodnje i produktivnosti rada. Jedno od značajnih pitanja
bila je raspodela društvenog proizvoda izemeđu privrednih
organizacija i države. Sindikat Srbije se zalagao da preduzećima
ostane što veći deo ostvarenog dohotka.
Ustavom SFRJ iz 1963. godine samoupravljanje je proglašeno
za neotuđivo ustavno pravo radnih ljudi. Sindikat je prvi
put definisan kao dobrovoljna organizacija. U to vreme, težište
aktivnosti sindikata Srbije bilo je na razvijanju neposrednog
samoupravljanja u radnim organizacijama i formiranju ekonomskih
jedinica kao oblika neposrednog učešća radnika u upravljanju.
Posle donošenja Ustava počelo je uvođenje 42-časovne radne
nedelje, za šta se sindikat uporno zalagao. Najpre je uvedeno
u jednom broju preduzeća, a od 1964. godine u svim radnim
kolektivima.
Početkom 1963. godine, u sindikatu je došlo do značajnih organizacionih
promena. Dvadesetak granskih sindikata svedeno je na šest:
Sindikat radnika industrije i rudarstva, Sindikat radnika
poljoprivrede, prehrambene i duvanske industrije, Sindikat
radnika građevinarstva i industrije građevisnkog materijala,
Sindikat radnika saobraćaja i veza, Sindikat radnika uslužnih
delatnosti, Sindikat radnika društvenih delatnosti.
Sredinom 1965. godine počelo je radikalnije reformisanje privrede:
izvršena je devalvacija dinara, uveden nov dinar, zavedena
restrikcija u kreditno-monetarnoj sferi, ograničena javna
potrošnja, a rast ličnih dohodaka uslovljen porastom produktivnosti
rada. Organizacije i organi sindikata Srbije aktivno su se
uključili u propagiranje privredne reforme u radnim kolektivima
u čemu su posebno bile angažovane sindikalne podružnice. U
sprovođenju privredne reforme sindikat Srbije se naročito
angažovao na povećanju proizvodnje i produktivnosti, pronalaženju
unutrašnjih rezervi, poboljšanju standarda radnika. To je
i vreme velikih integracija u privredi, izrade novih statuta
i drugih normativnih akata u čemu je sindikat aktivno učestvovao.
Afirmisane su radne jedinice kao mesto gde radni ljudi rešavaju
pitanja dohotka, raspodele i sl. Međutim, reforma je imala
i svoje naličje: mnoga preduzeća su beležila pad proizvodnje,
porast zaliha, pad standarda radnika... Zato se sve češće
javljaju obustave rada o čemu je počelo i javno da se raspravlja
na sindikalnim i drugim forumima. Priznato je pravo radnika
da se protiv birokratizma i drugih deformacija bore i obustavama
rada. U 1964/65. godini, u Srbiji je organizovan 31 štrajk
sa 2.157 učesnika.
Četvrti kongres Saveza sindikata Srbije održan je u Beogradu
od 24. do 26. maja 1968. godine. Zanimljivo je da je između
ovog i prethodnog kongresa prošlo 14 godina. U međuvremenu
su držani plenumi i godišnje skupštine Republičkog veća SSS.
Posle Dragog Stamenkovića, predsednici sindikata Srbije bili
su Dušan Puđa (1962-1965), Simeon Zatezalo (1965-1966) i Dušan
Bogdanov Senko (od 1996.) koji je i na Četvrtom kongresu izabran
za predsednika Republičkog veća.
Početkom 70-ih godina, uvedeno je samoupravno sporazumevanje
i društveno dogovaranje kao način regulisanja odnosa u raznim
oblastima društvenog života. U donošenju samoupravnih sporazuma
i društvenih dogovora, posebno onih koji su se odnosili na
sticanje i raspoređivanje dohotka i ličnih dohodaka, sindikat
je imao značajnu ulogu. Značajna aktivnost sindikata u 1972.
godini bila je usmerena na formiranje i rad radničke kontrole,
komisija za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu u
preduzećima i ustanovama. Sistem samoupravnog regulisanja
odnosa dograđen je 1974. godine uvođenjem samoupravnih interesnih
zajednica (SIZ) kao oblika slobodne razmene rada i usaglašavanja
interesa radnih ljudi i građana, proizvođača i potrošača,
davalaca i korisnika usluga. U formiranju i radu samoupravnih
interesnih zajednica sindikat je imao značajnu ulogu.
"Radnički ustav", ZUR i kriza
samoupravnog socijalizma 1974 - 1990.
Promene navedene u prethodnom poglavlju su toliko duboko
zadirale u društveno-ekonomske i druge odnose da je bilo neophodno
donošenje novog Ustava. Ustavi SFRJ i SR Srbije doneti su
1974. godine. Osnovni cilj je bio da se pored promena državnog
ustrojstva, uspostave i razviju društveni odnosi u kojima
će biti obezbeđena dominacija udruženog rada. Donošenjem Zakona
o udruženom radu 1976. godine zaokružena je samoupravna organizacija
preduzeća i ustanova. Sindikat Srbije bio je veoma angažovan
u konstituisanju osnovnih, radnih i složenih organizacija
udruženog rada, izboru samoupravnih organa i donošenju normativnih
akata. Zakon je kodifikovao organizaciju preduzeća na načelima
dogovorne ekonomije, neposrednog samoupravljanja, samoupravnog
sporazume-vanja i društvenog dogovaranja.
U ovom periodu održana su dva kongresa Saveza sindikata Srbije.
Na petom kongresu (1974) raspravljalo se o aktuelnim zadacima
sindikata Srbije u borbi za jačanje socijalističkih samoupravnih
odnosa, brži materijalni i društveni preobražaj. Za predsednika
Veća izabran je Krsta Avramović, a za sekretara Borisav Veljković.
Na Šestom kongresu (1978) za predsednika Veća izabran je Ilijaz
Kurteši, a za sekretara Milun Tadić.
Ustav iz 1974. i Zakon o udruženom radu (1976) kodifikovali
su organizaciju preduzeća i privrede na principima dogovorne
ekonomije, neposrednog samoupravljanja, samoupravnog sporazumevanja
i društvenog dogovaranja. Međutim, početkom 1980. godine javljaju
se ozbiljni znaci ekonomske i društvene krize kao posledice
neefikasne ekonomije i preterane atomizacije odlučivanja i
upravljanja u državi i društvu. Prvo je nastala tzv. kriza
spoljnog duga jer je od 1974. godine svako mogao da se po
svom nahođenju zadužuje u svetu. Počeli su da se javljaju
sve veći gubici u privredi, opadala je produktivnost rada,
cene su sve brže rasle a zarade zaostajale za troškovima života.
Sindikat i radnici su sve češće reagovali organizovanjem štrajkova
tako da ih je u prvih devet meseci 1985. u Srbiji bilo 116.
Sve ozbiljnija ekonomska kriza podstakla je tokom 1987. godine
rasprave o izmenama Zakona o udruženom radu. Dogovorna ekonomija
bila je na izdisaju, a spas je viđen u tržišnoj privredi.
Krajem 1988. godine donet je Zakon o preduzećima koji je ozakonio
tržište kao osnovni regulator privrede, proklamovana je dobit
kao osnovni cilj preduzeća, što je bila velika promena u odnosu
na preduzeće kao samoupravnu organizaciju.
Privredna i društvena kriza i mere ekonomske stabilizacije
bile su tema i dva kongresa Saveza sindikata Srbije koji su
održani tokom 80-ih godina. Na Sedmom kongresu (1982) za predsednika
Veća SSS izabran je Radisav Jovanović, a za sekretara Dobrosav
Petrović, dok je na Osmom kongresu (1986) za predsednika izabran
Novica Filipović, a za sekretara Dragoljub Dragošan.
Transformacija sindikata u interesnu,
dobrovoljnu i samostalnu organizaciju 1990 - 1998.
Aktivnost sindikata Srbije od 1990. do 1998. godine odvijala
se u uslovima dramatičnih istorijskih zbivanja, duboke ekonomske
krize, nestajanja starog i stvaranja novog društvenog, političkog,
ekonomskog i pravnog sistema. Donošenjem novog Ustava Srbije
(1989) ukinut je jednopartijski sistem sa dominantnom ulogom
Saveza komunista, a uveden sistem višestranačkog parlamentarizma.
Umesto socijalističkog samoupravljanja zasnovanog na društvenoj
svojini i dogovornoj ekonomiji, nastajalo je novo zakonodavstvo
i odnosi primereni svojinskom pluralizmu i tržišnoj ekonomiji.
U novom ustavnom poretku promenjen je i položaj zaposlenih
i sindikata. Umesto društvenog dogovaranja i samoupravnog
sporazumevanja uveden je sistem kolektivnih ugovora i kolektivnog
pregovaranja u kojem sindikat ima ulogu pregovarača koji zastupa
svoje članove i zaposlene pred državom, poslodavcima i drugim
socijalnim partnerima. U vrtlogu pomenutih i drugih događaja
i promena, sindikat Srbije se i sam menjao. Osnovni pravac
tih promena bilo je transformisanje od društveno-političke
u interesnu i dobrovoljnu sindikalnu organizaciju, samostalnu
u odnosu na državu, poslodavce i političke partije.
U organizacionom pogledu značajna aktivnost u ovom periodu
vođena je na reučlanjivanju članstva s obzirom na to da su
se pojavili nezavisni i drugi sindikati. Akcija je počela
krajem 1990. godine i tokom naredne dve godine oko 90 odsto
zaposlenih izjasnilo se za učlanjenje u Savez sindikata Srbije.
Za delovanje sindikata u ovom periodu posebno je bilo značajno
donošenje prvog Opšteg kolektivnog ugovora koji su 28. novembra
1990. godine potpisali u ime Veća SSS Tomislav Milenković,
u ime RIV-a Stanko Radmilović i u ime Privredne komore Mihailo
Milojević. Posle toga usledilo je donošenje granskih i pojedinačnih
kolektivnih ugovora.
Sindikat Srbije razvio je veoma široku aktivnost za osposobljavanje
sindikalnih aktivista za kolektivno pregovaranje sa državom,
poslodavcima i drugim socijalnim partnerima.
Ekonomska kriza koja karakteriše devedesete godine, naročito
u vreme sankcija Saveta bezbednosti UN, najviše je pogađala
radnike. Kao posledica toga, štrajkovi su bili gotovo svakodnevna
pojava. Najčešći povodi za štrajkove bile su restriktivne
vladine mere, ograničavanje zarada, neredovna isplata zarada,
nekontrolisan rast cena i sl. U ovom periodu (1991) organizovan
je i prvi generalni štrajk u Srbiji (metalaca i tekstilaca)
posle Drugog svetskog rata.
Delovanje sindikata u ovom periodu karakteriše i angažovanje
na donošenju sistemskih zakona: na saveznom nivou, polovinom
1996. godine, Savezna skupština je usvojila Zakon o preduzeću,
Zakon o osnovama promene vlasništva društvenog kapitala, Zakon
o osnovama radnih odnosa, Zakon o štrajku i Zakon o penzijskom
i invalidskom osiguranju. Krajem 1996. Narodna skupština Srbije
usvojila je Zakon o radnim odnosima, Zakon o izmenama i dopunama
zakona o zapošljavanju i ostvarivanju prava nezaposlenih lica
i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Posebno mesto
u zakonodavnom sistemu imao je Zakon o svojinskoj transformaciji
usvojen jula 1997. Sistem radnog zakonodavstva u Srbiji praktično
je zaokružen zaključivanjem novog Opšteg kolektivnog ugovora
maja 1997. godine. U vezi sa primenom ovih zakona u sindikatu
Srbije organizovano je kontinuirano osposobljavanje sindikalnih
rukovodstava i aktivista.
Posle osmogodišnjih rasprava o odnosu teritorijalnog i granskog
organizovanja na Jedanaestom kongresu Saveza sindikata Srbije
usvojen je Statut kojim su ojačane pozicije granskih sindikata,
ukinuto dvojno članstvo, a u okviru Saveza sindikata Srbije
više se ne mogu organizovati drugi savezi na teritorijalnom
principu. Za odnos teritorijalnog i granskog principa organizovanja
bitna je odredba Statuta da u većima Saveza sindikata na svim
nivoima nema teritorijalne zastupljenosti već sve članove
daju granski sindikati. Na ovom kongresu za predsednika je
ponovo izabran Tomislav Banović, za sekretara Slobodan Jovanović,
a prvi put su izabrani potpredsednici Veća SSS: Dobrica Savić,
Radoslav Ilić i Milenko Smiljanić. |